Govoreći o iskustvima iz minulog rata i o opasnosti opkoljavanja glavnine snaga, s jugoslovenske strane je rečeno da su i tada uvijek pronalaženi načini da se krupnije jedinice probiju u neprijateljsku pozadinu i snabdiju neophodnim potrebama. Sovjetima je padalo u oči da jugoslovenski vojni predstavnici neskriveno ističu sopstvena iskustva iz rata, uz naglašavanje lokalnih specifičnosti u kojima se ne mogu uspješno primijeniti iskustva Crvene armije iz okršaja Drugog svjetskog rata. Na sovjetskoj strani to je doživljavano kao minimalizovanje sovjetske pomoći pri oslobođenju Jugoslavije i potcjenjivanje sovjetske ratne vještine.

Slični problemi su postojali i u pogledu organizacije partijsko-političkog rada u vojsci. Obrazovanjem centralnih upravnih vojnih organa – Ministarstva narodne odbrane i njegove Glavne političke uprave – postavila su se pitanja organizovanja političkih organa u Jugoslovenskoj armiji. Novopostavljenom načelniku uprave generalu Svetozaru Vukmanoviću Tempu je stavljeno u zadatak da rukovodi političko-propagandnim radom u vojsci, kontraobavještajnom službom, vojnim sudstvom i tužilaštvom, dok mu je Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije stavio u zadatak da preuzme vođstvo nad partijskom organizacijom u Jugoslovenskoj armiji. Partijski vrh mu je odmah naložio da što je moguće brže izradi projekat organizacije političkih odjeljenja pri komandama. U praksi, radilo se o zahtjevu za hitnim oblikovanjem optimalnog modela političko-propagandnog rada u vojsci. Kako je sam Vukmanović isticao, radilo se o izuzetno teškom zadatku i velikoj nepoznanici za njega, koju je teško mogao sam da savlada. Ratno partizansko iskustvo i postojeći sistem političkih komesara i delegata u ratnim jedinicama nije mogao da odgovori potrebama mirnodopske izgradnje jugoslovenske oružane sile, dok se o sovjetskom iskustvu na tom polju veoma malo znalo. Više od informacije da takvi organi postoje u Crvenoj armiji, gotovo i da nije bilo podataka među jugoslovenskim partijskim radnicima zaduženim za rad u vojsci. Smatrajući sovjetsko iskustvo presudnim i nezamjenljivim, Vukmanović se obratio predsjedniku vlade i ministru narodne odbrane, maršalu Josipu Brozu Titu, s molbom da mu se dozvoli odlazak u Sovjetski Savez kako bi se na licu mjesta upoznao sa sovjetskim iskustvima. Broz je bio kategorično protiv takvog predloga, smatrajući da nije riječ o nesavladivom problemu, te da Jugosloveni imaju iskustvo koje se ne smije zanemariti, kao ni samo bogato iskustvo generala Vukmanovića.

Nezadovoljan Brozovom odlukom, Vukmanović se prihvatio posla, odlučivši da se pri izradi projekta organizacije partijskog rada u vojsci konsultuje sa šefom sovjetske vojne misije generalom Kiseljevim. Sovjetski general, inače i sam ratni političko-partijski radnik i obavještajac u Crvenoj armiji, pripremio je za Vukmanovića i njegove saradnike informaciju, a potom ih i pozvao na razgovor kako bi im u usmenoj formi pojasnio detalje. Njihovom razočaranju nije bilo kraja kad su se suočili sa savjetima, informacijama i principima o kojima su i sami dosta znali. Ipak, ne raspolažući drugim informacijama i iskustvima, Vukmanović je sa svojim saradnicima izradio predlog organizacije oslanjajući se na organizacionu šemu, koju je dobio od sovjetskog generala. Predlog koji je podnijet Politbirou 26. juna 1945. odbačen je u cjelini, bez ikakvih primjedaba i sugestija šta bi trebalo odbaciti, šta novo ugraditi, a šta usavršiti, pa je Vukmanoviću naloženo da pristupi izradi novog predloga. Za sledeću sjednicu Politbiroa 30. juna 1945. Vukmanović je pripremio u osnovi isti predlog, ojačavši ga ubjedljivijim obrazloženjem. Predlog je ponovo doživio kritike, dok je Vukmanović oštro branio svoj stav, naglašavajući da bi novo odbijanje moralo biti praćeno konkretnim primjedbama i sugestijama. Mučnu diskusiju je prekinuo Milovan Đilas.

Priredio: Miladin Veljković

(Nastaviće se)

---