Samo pet dana provedenih u rovu na Galicijskom frontu, u bici kod Grodeka, septembra 1914. sa neprekidnim smjenjivanjem užasavajućih prizora ratne klanice, učiniće da mladi pjesnik Georg Trakl osjeti nepodnošljivu tjeskobu i užas, našavši se u grotlu razaranja i dok izvlači ranjene saborce, dok se suočava sa otkinutim djelovima ljudskih tijela, sa najstravičnijom objavom umiranja, iz njegove duše se probija krik; istovjetan Munkovom, ali preoblikovan ekspresionističkom objavom „Ja sam samo plamen, žeđ i krik i požar” (Ernset Štadler). Ta stravična priviđenja ratnih razaranja, razaranja smislenog života, razaranja suštine života, izraziće i u svojim pjesmama i Georg Trakl: „Sedmopjev smrti”, „Psalam”, „Grodek”:

„Uveče bruje jesenje šume/od smrtnog oružja, zlatne ravnice/i jezera plava, nad kojima Sunce/tmurno se kotrlja;obujmi noć/ratnike samrtnike, divlju žalopojku/njihovih smrvljenih usta./Al tiho se skuplja u niskim livadama/crven oblak gde jarostan boravi bog;/krv prolivena, mesečasta svežina; /u crnu trulež svi putevi vode/Pod zlatnim granjem noći i zvezda/leluja sestrina senka kroz ćutljivi lug/da pozdravi seni junaka, krvave glave;/i tiho bruje u trsci tamne svirale jeseni./O, gordija tugo!Tučani oltari,/vatru kojom duh gor ogroman danas hrani bol,/unuci nerođeni”.

Ionako preosjetljivog i nervoznog senzibiliteta i prije odlaska u vojnu Prvog svjetskog rata, tražiće najprikladniji način da ode iz svijeta koji je u njemu izazivao nepodnošljivu patnju i neprekinuto bolno suočavanje sa okrutnim danima i bezizlaznim noćnim halucinacijama, kao i osjećanjem krivice i srama zbog incestuozne ljubavi prema sestri Margariti. Svoj konačni naum ostvariće 3. novembra 1914. uzevši preveliku dozu kokaina u krakovskoj bolnici, gdje su ga poslije bitke kod Grodeka doveli na posmatranje. Traklov prijatelj i zaštitnik, čovjek koji mu je u svemu pomagao čuveni filozof Ludvig Vitgenštajn, znajući u kakvom je stanju njegov mladi prijatelj, ne uspijeva da stigne na vrijeme u Krakov i odvrati ga od samoubistva. Kad je kročio u bolnicu u Krakovu, krevet na kome je bolesni Trakl ležao, bio je prazan, a posteljina još uvijek nepromijenjena, sa tragovima krvi i pramičcima iščupane kose koju je u bijesu čupao pokušavajući da zdere i kožu sa glave.

Georg Trakl je rođen 3. februara u austrijskom gradu Salcburgu. Već na početku školovanja pokazuje nezainteresovanost za školsko gradivo. Okreće se noćnom životu, obilazi kafane, druži se sa onim ljudskim stvorenjima koja su odavno prešla granični rub tzv. normalnog života: osobenjacima kao što je i sam bio, pijancima, prostitutkama, narkomanskim zavisnicima. Jednu godinu će provesti u vojnoj službi, a 1911. radi kao apotekarski pomoćnik u apoteci „Kod belog anđela” u rodnom gradu. Intenzivno počinje da uzima razne droge, i da piše stihove isključivo noću za kafanskim stolovima, na izgužvanim papirićima i za sve to vrijeme sam sa sobom vodi nadahnute lirske rasprave. Pokušava da objavi to što piše, ali ga ni čitaoci ni kritika ne prihvataju. Poznanstvo sa Ludvigom fon Fikerom, urednikom časopisa „Svetiljka”, omogućiće mu da objavljuje pjesme u ovom časopisu, kao i nekoliko manjih dramskih komada.

Krajem jula 1913. objavljuje svoju jedinu zbirku za života „Pesme”, a početkom 1914. počinje slaganje pjesama za novu zbirku „Sebastijan u snu”, koja će iz štampe izaći nekoliko mjeseci poslije njegovog samoubistva. Raspad poetske slike saglasan je sa raspadanjem slike svijeta, raspadom dotadašnjih društvenih i duhovnih poredaka. Njegov pjesnički svijet oblikovana je vizija dekonstrukcije sveg što postojalo i obitovalo u znanom svijetu, i što se nakon njegovog potpunog raspada preobratilo u fantazmagorični privid.

Posthumno su mu objavljene knjige: „Pesnička dela”, „Pesnička dela i prepiska,” „Dečaku Elisu”, „Ozarena jesen”, „San zla”, „Zimsko veče”, „Grodek”, „Sonja”, „Sedmopev smrti” „Pesnik i pisma”, koja su imala bitan uticaj na njemačku poratnu liriku. Kritičko izdanje njegovog djela „Pesnik i pisma” objavljeno je 1969. godine u njegovom Salcburgu.

Piše: Milica Kralj

(Nastaviće se)

---