-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Krajem 1955. godine, Manojloviću iz Zagreba stiže razglednica od mladih poeta, iz krčme „Pod starim krovovima” (gdje je Tin Ujević jednom, kažu, platio dvije litre vina!) – sjećaju ga se: Zlatko Tomičić, Florika Štefan, Irena Vrkljan, Zvonimir Golob, Milivoj Slaviček, Feher Ferenc, Miodrag Todorović, Marino Zurl – kažu „mladi hrvatski i vojvođanski pisci”.

A on je za to vrijeme pisao i prepisivao svoje nove i stare tekstove, svojeručno, mastilom i običnom olovkom, čitko. Vojin Matić, kao psihijatar-terapeut, tvrdi da je Todor Manojlović svoje bolove i nemire doživljavao kao neumitnu kob ili prirodnu pojavu, a potom objašnjava pojavu dvojnika: „Taj njegov dvojnik je odlazio i dolazio, iako rijetko; volio je sunce, nebo i more, zagrijavali su ga antički bogovi i heroji od mramora: Za Todoša to kao da je bilo prirodno stanje. On ne samo da se nije uplašio dvojnika, nego ga je primio kao utjehu. Dvojnik je ponekad dugo izostajao, i život je tada bio siv, kišovit, bez cvijeća.”

Ima 75 godina. Matica srpska objavila je početkom 1958. godine knjigu Todora Manojlovića „Pjesme moga dvojnika”, dakle, prihvatio je Tišmine sugestije. Tišma ga je pohodio više puta i o tome druženju sa Todorom Manojlovićem u Zrenjaninu ostavio trag u dugom zapisu u Ljetopisu Matice srpske, a bio je to žestok julski dan, nedjeljni, po podne, u staroj kući, prizemnoj, sa širokom gvozdenom kapijom, visokom petougaonom fasadom i cvjetnom baštom... Sjedjeli su u sobi njegove sestre, gdje ima fotelja, pijanino... jer je prva soba Todorova pretrpana – njegov krevet, pisaći sto sa hrpama knjiga i časopisa... Tišma dalje bilježi svoje utiske: „Manojlović teško odaje hronologiju ovih po njega sudbonosnih dana i godina. Dok ga ispitujem, njegova snažna puna šaka nervozno naliježe na lijevu stranu grudi, gdje je srce, a njegovo lice, ono masivno, četvrtasto i još rumeno lice sa mesnatim faunskim nosom i veselim svijetlim očima, odaje zbunjenost, muku. Zašto? Da li nešto krije?”

U Manojlovićevom životu pojavljuje se još jedan novosadski mladi pisac – kritičar i esejista Draško Ređep, miljenik Mladena Leskovca, koji mu u Ljetopisu, kao studentu, širom otvara vrata. Ređep će u ovom časopisu napisati da Manojlovićevu knjigu „Pjesme moga dvojnika” valja čitati „od stiha do stiha i stih po stih”, da je to poezija u kojoj se krugovi „prepliću, zalijeću, pa ugibaju pod spiralama i ritornelima koji iniciraju razbuđena, prustovska sjećanja”... Za Miljkovića, u to vrijeme (a i kasnije) jednog od najdarovitijih pjesnika druge polovine 20. vijeka, pjesma „Narcis i Eho” je jedna od najljepših u knjizi „Pjesme mog dvojnika”.

Sakupio je svoje eseje, prikaze, kritike, značajnije članke i priredio rukopis knjige „Novi književni sajam” – u njoj bi bili tekstovi o Steriji, Jaši Ignjatoviću, Zmaju, Lazi Kostiću, Branislavu Nušiću, Rakiću, Dučiću, Disu, Vinaveru, Ujeviću, Krleži, Rastku Petroviću, ali i o De Nervalu, Bodleru, Malarmeu, Rembou, Apolineru, Adiju... Zašto sajam? Uredniku „Prosvete” napisaće i ljubazno pismo u kome će reći da bi volio da njegova knjiga bude objavljena kod ovog izdavača..

Sve rjeđe putuje u Novi Sad i Beograd. Malobrojnim prijateljima se žali na zamor. Iz „Prosvete” je u Zrenjanin kod njega došao Miodrag Pavlović, urednik te kuće, jedan od najistaknutijih pjesnika. Razgovarali su o rukopisu knjige, ali se sve završilo na razgovoru. Stari pjesnik i esejista se vajkao: „Naravno – nesporazum, neki nesporazum. Neki sitan i – sigurno! – sasvim slučajan nesporazum koji bih, kao glavni zainteresovani, naravno ja imao da razjasnim – ali, eto, ja to nijesam učinio, nikako nijesam mogao da učinim...” U čemu je bio nesporazum – ostaće tajna. Ali, u „Prosveti” se rukopis „Novog književnog sajma” izgubio! Bio mu je u posjeti mladi novosadski pjesnik Miroslav Antić – početkom 1959. godine – proveli su cijeli zimski dan u priči...


(NASTAVIĆE SE)

---