-PIŠE: AKADEMIK MIOMIR DAŠIĆ

Kao što je već rečeno i đaci osmog razreda šk. 1949/50. godine doživjeli su hapšenja i teške represije, kao što su to doživjeli i svršeni maturanti „zle jeseni 1949. godine”. Generacija maturanata i đaka starijih razreda šk. 1951/52. godine, međutim, bila je manje izložena torturi političke policije. No tužni bilans stradalih iz prethodne dvije generacije i jezive priče o njihovim mučenjima u zatvorima i nezapamćenoj torturi u logoru, na Golom Otoku – „gdje su razarane ljudske ličnosti” metodama koje su nadmašivale inkvizicijska mučenja – dugo godina su pothranjivane i unosile strah u đačke redove, pa, naravno, i u zborničkom vijeću Gimnazije.

Psihoza straha u Nastavničkom kolektivu osjećala se i u 1954. godini, kada je potpisnik ovih redova kao diplomirani profesor stupio u Beransku gimnaziju. Potpisani se u to lično uvjerio odmah po preuzimanju časova nastave u petom i šestom razredu (šestom sam predavao istoriju, a u petom srpski jezik i književnost). Sljedeće školske 1954/55. godine predavao sam ovoj slavljeničkoj generaciji osim istorije ipredmet Ustav SFRJ (u sva tri odjeljenja). Tih godina još uvijek je vladao strah od mogućih novih represalija, naročito je strah zavladao kod dijela profesora, jer je, sredinom januara 1954. godine, Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije oštro osudio Milovana Đilasa, ideologa čelnika u partijskom vrhu. Otvaranje „slučaja M. Đilasa” i političkog progona svih onih koji su sa simpatijama tada čitali i komentarisali Đilasove članke, objavljivane u jesen 1953. godine u listu „Borba”, morali su izazvati zabrinutost kod dijela intelektualaca – profesora ove gimnazije.

I sam sam kao student pred diplomskim ispitom tada smatrao da se može „demokratizovati Savez komunista” i suzbiti moć komunističke birokratije i političke policije (UDB) na način kako je to zamišljao i teoretski objašnjavao M. Đilas. Naravno, to je bila i njegova i moja zabluda kao i zabluda mnogih koji su u to povjerovali. No, budući da sam i ja bio označen još u Beogradu kao „đilasovac” i u meni je bilo straha da ne budem izložen represivnim mjerama, pomišljajući na kolege maturante iz 1949. godine. O tome što mi se može sve desiti često sam razmišljao šetajući se između klupa i u odjeljenjima VI razreda u proljeće 1954. godine, pa i naredne dvije školske godine. Ali na sreću posljedica nije bilo, a što je spriječilo, koji događaj je učinio da do toga ne dođe, ostaje priča za neku drugu priliku. Ovu priču sam nagovijestio da pokažem da stojeći za katedrom pred vama slavljenicima nijesam tih prvih godina moje profesure bio bezbrižan mlad profesor kakvog ste me, možda, doživljavali. Vi, moji đaci, tog proljeća 1954. godine, a i naredne dvije godine, bili ste bezbrižniji i srećniji – to osjećanje me je iskreno radovalo.

TREĆI DIO

A sada nešto i o ovoj slavljeničkoj generaciji, kako sam je ja doživio. Bilo nas je tri ne tako brojna odjeljenja – ukupno u VIII razredu bilo je 79 upisanih a na kraju šk. 1955/56. godine 69 učenika. U sva tri odjeljenja VIII razred je završilo 20 učenika sa vrlodobrim i 48 sa dobrim uspjehom. Odličnih nije bilo. I taj podatak govori da je onda u gimnaziji vladao strogi sisrem ocjenjivanja. Inače, generacija je bila jedna od zrelijih i po uzrastu i po uspjehu. Po godištima rođenja bilo je pojedinaca koji su svega dvije-tri godine bili mlađi od vašeg profesora koji ovo piše. Od 13 predmeta u VII i VIII razredu diplomirani profesori izvodili su nastavu za 11 predmeta (latinski jezik je predavao honorarni nastavnik, a predvojniču obuku rezervni oficir u zvanju stručnog učitelja). Potpisani je bio razredni starješina VIII-3; razredni u VIII-1 prof. Milorad Ćorac, a u VIII-2 prof. Vojislav Nedić.

U mom VIII-3 odjeljenju na kraju šk. 1955/56. godine od 25 ocijenjenih razred su završili osam sa vrlodobrim i 17 sa dobrim uspjehom. Ja sam predavao u sva tri odjeljenja VIII razreda Istoriju i Ustav FNRJ.


(NASTAVIĆE SE)

---