-Preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Jelisavetina vladavina se odlikovala mnogim protivurječnostima. Plusevi i minusi su otprilike bili u ravnoteži. A nadanja ruskih patriota, da će se Jelisaveta Petrovna strogo pridržavati nacionalnih interesa i učiniti kraj inostranom miješanju u ruske poslove, nijesu se ostvarila.

Malo čega je bilo pozitivnog. Jedino je priliv stranih stručnjaka bio stavljen pod nekakvu kontrolu. Na primjer, nijedan doktor iz inostranstva i nijedan pedagog nijesu mogli tada da se bave svojim privatnim poslom u Rusiji, a da ne prođu odgovarajuću provjeru i ne dobiju dozvolu za rad.

Godine 1746, za vrijeme Jelisavetinog carovanja, stiglo je prvo međunarodno priznanje ruskoj nauci. Volter je lično izrazio želju da postane član Ruske akademije nauka i bukvalno postavio sam sebi zadatak da napiše istoriju vladavine Petra Velikog.

To je nešto vrlo malo značilo. Posebno ako imamo u vidu da se u to vrijeme spoljna politika Rusije nije oslanjala na osmišljeni državni kurs, već se najčešće svodila na dvorske intrige, u kojima su većinom stranci igrali glavnu ulogu.

Nekoliko neprijateljskih grupa se borilo između sebe da izvrše svoj uticaj na caricu. Lestok i Šetardi su nagovarali Jelisavetu da sklopi savez s Francuskom i Pruskom, a kancelar Aleksej Bestužev bio je za tradicionalne veze s Austrijom i Engleskom. Uz to, svi učesnici ovih političkih igara nijesu se rukovodili principijelnim stavovima, već su stvari rješavali podmićivanjem.

Mito su primali svi, čak i šef spoljnopolitičke ustanove Bestužev. Pansion, koji su mu plaćali Englezi, značajno je koštao više, nego što su bila njegova zvanična primanja. Najistaknutiji korupcionaš u tom vremenu, bez ikakve sumnje, bio je Lestok. On je znao da sakuplja danak od svih: njega su plaćali i Francuzi, i Englezi, i Šveđani, i Njemci. Povrh svega, na molbu Pruske, njemački car Karlo VII nagradio je Lestoka grofovskom titulom.

I markiz De la Šetardi stalno je dobijao pare iz Pariza da potkupljuje ruske činovnike. Međutim, veliki dio tog novca ostajao je u njegovom sopstvenom džepu. Šetardi je više volio da se ne oslanja toliko na novac, koliko na ličnu ljupkost i očajno je tražio blagonaklonost kod Jelisavete lično.

Ambasador je igrao na rizik. Postoje dokazi da je kao muškarac pobijedio, ali nije uspio da izvrši uticaj na caricu. Imperatorica je bila podležna uticaju, ali samo do određenih granica.

Sva ta trka i vreva stranih agenata oko carskog trona za vrijeme Petra, imajući u vidu njegov karakter, nije bila moguća i sama po sebi bi bila besmislena. Naravno, Menšikov bi sa zadovoljstvom primio mito od bilo koga, ali je politički kurs određivao samo Petar i niko drugi. Ali za Jelisavetu je, za razliku od oca, bila stalna i povremeno dosta prljava borba.

Da bi porazio svoje protivnike, Bestužev je pribjegao čak otvaranju pošte bez caričinog znanja o njihovom dopisivanju.Otvorivši jednu od Šetartdijevih depeša, koje je slao Parizu, Bestužev je objelodanio njihova razmišljanja, koja su bila kompromitujuća, kako za autora, tako i za Lestoka. To je bio dragocjen materijal za kancelara i prilika, koju nije htio da prpusti.

Preko Bestuževa je ovaj tekst dospio carici u ruke:

„Mi ovdje imamo posla sa ženom, na koju se ne možeš ni za što osloniti. Ona se svaki dan bavi nekakvim besposličarenjem, ili sjedi ispred ogledala, ili se nakoliko puta presvlači u toku dana, jednu haljinu skine, drugu obuče i na takve dječije igrarije gubi vrijeme. Satima ona može da brblja o burmutu ili o insektima, a ako neko počne s njom da govori o nečem važnom, ona istog trena pobjegne, ne može da podnese ni najmanji napor i u svemu je neobuzdana. Ona uporno izbjegava razgovore sa dobro obrazovanim i lijepo vaspitanim ljudima, njojzi je više zadovoljstvo da bude u ljetnikovcu i da provodi vrijeme na kupanju sa svojom poslugom. Lestok je, koristeći se svojim višegodišnjim uticajem na nju, mnogo uložio napora da probudi u njoj svijest prema svojim obavezama, ali se sve pokazalo uzaludnim, što joj je na jedno uvo ušlo, na drugo je izašlo“.

Ovo je bilo više nego dovoljno da carica promijeni svoj odnos prema Šetardiju i Lestoku. Ova depeša nije sadržala samo loše Jelisavetine osobine, sa kojima bi se u duši i Bestužev, vjerovatno, složio, ali je u njoj bila i druga interesantna informacija. U depeši je Šetardi pojašnjavao i to, kako mu je Lestok odan i da tu odanost treba „podgrijati“ povećanjem njegove godišnje nadoknade. Pored toga, Šetardi je tražio novac za podmićivanje još nekoliko važnih ličnosti, u zaključku je predložio Parizu da treba podmititi neke pravoslavne jerarhe, a posebno caričinog ličnog ispovjednika.


(Nastaviće se)

---