-Preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Ruska poslovica glasi: „Što je Rusu dobro, to je za Njemca smrt!“ Mnogi Njemci koji su svoj život posvetili Rusiji dokazali su da ta tvrdnja nije nimalo sporna.

Jedan od njih je bio i ruski feldmaršal, istaknuti inženjer i vojskovođa, zavjerenik i sibirski zatočenik Burhard Kristofer fon Minjih. Njegova sudbina objedinjava sve epohe o kojima se govorilo u ovoj glavi knjige; prema njemu je i Petar Veliki imao ljubazan odnos, a umro je na službi kod Katarine Velike, preživjevši mnogo šta i vidjevši svašta u životu.

Pored toga, treba imati u vidu da je Minjih stigao u Rusiju u zrelim godinama, kada je imao 37 godina. On se bavio planiranjem, jer prije toga je kod Francuza u početku radio na poslovima inženjera, zatim je u Njemačkoj dogurao do čina kapetana i, na kraju, iz Poljske je pobjegao zbog dvorskih intriga sa dvora Avgusta II. Još prije dolaska u Rusiju, Minjih je mnogo ratovao, bio je teško ranjen i bio je u zarobljeništvu. Poslije službovanja kod izbornog kneza Avgusta, on se dugo kolebao kome od velikih vojskovođa da ponudi svoje usluge – Petru ili Karlu XII, ali je na kraju izabrao Rusiju. Preko ruskog ambasadora u Varšavi kneza Grigorija Dolgorukova, Minjih je predao caru svoj plan za izgradnju utvrđenja i ubrzo je dobio poziv od Petra u službu da obavlja poslove general-inženjera.

Inženjerski talenat Minjih je naslijedio od oca, koji je radio u službi kod Danaca, gdje je bio unaprijeđen u čin pukovnika i vršio nadzor nad izgradnjom svih nasipa i kanala. Tim se bavio i njegov sin u Rusiji, on je mnogo gradio i kopao po ruskoj zemlji. Minjih je prokopao mnogo kanala u Rusiji i izgradio dosta brana i nasipa.

Najpoznatija njegova građevina je Ladoški kanal, koji su počeli da prokopavaju po Petrovom naređenju, ali je u početko gradnja išla sporo i nestručno. Minjih je, polazeći od zakona hidraulike, opravdano i uvjerljivo iskritikovao radove svojih prethodnika, i zato je od cara i dobio nalog da završi gradnju.

Ljubomornih je bilo dosta, zato su odmah počele da pristižu pritužbe Petru na Minjiha. Cara su obavještavali da stranac radi sve kako ne treba. Da su bila druga vremena i drugi vladar, vjerovatno, bi njegova karijera bila završena, ali je Petar lično mogao da procijeni njegovu profesionalnu stručnost kad je u pitanju izgradnja kanala. Car nije štedio ni vrijeme ni snagu da obiđe i pređe kilometre po bespuću i močvarama.

Uvjerivši se u potpunu ispravnost njemačkog inženjera, car je na drzak način odgovorio jednom kritičaru: „Imaju dvije vrste grešaka: jedne se javljaju zbog neznanja, a druge zbog toga što ljudi ne slijede svoje stavove i ostala osjećanja“. Petar je povjerovao i u Minjihovo znanje i u rukovođenje izgradnjom.

Povrh svega, Petar je zajedno sa Njemcem došao u Senat i izjavio: „Ja sam našao čovjeka koji će mi završiti Ladoški kanal. Ja još nijesam imao takvog stranca u službi, koji bi znao da odrađuje tako velike planove kao Minjih. Vi morate da radite sve kako on želi“. Njemac je časno ispunio carev nalog i 1728.godine je počela plovidba brodova Ladoškim kanalom.

Minjih nikada nije zaboravio pohvale i lijepe riječi reformatora na svoj račun i u svim narednim režimima nastavio je da služi upravo Rusiji iz Petrovog vremena. Mnogo puta je pokušavao da ode kad bi ga vlast uvrijedila, ali svaki put su ga zaustavljale uspomene na Petra Velikog. Bila je samo jedna odluka reformatora koju je Minjih smatrao neopravdanom, pa je i posle careve smrti uradio sve da je ukine. Naime, za vrijeme Petra Velikog strani oficiri su imali dva puta višu platu nego Rusi. Njemac je tu diskriminaciju ukinuo.

Minjih je 1731.godine predsjedavao komisijom za reorganizaciju vojske u državi. On je u mnogo čemu promijenio organizovanje vojne službe u Rusiji, oformio je nove pukove, uveo tešku konjicu. Upravo su ruske inženjerske jedinice zahvalne Minjihu za svoje rođenje, on ih je odvojio od artiljerije i dao im posebne zadatke. Minjih je osnovao i Pješadijski kadetski korpus, koji je pripremao Ruse za pješadijske oficire.


(Nastaviće se)

---