-Preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Feldmaršal je bio pun vojnih planova koji su donosili slavu i čast. On je bio spreman da krene u krstaški pohod čak na Konstantinopolj, ali ga je zaustavio Beogradski mir. Tačno je, treba priznati, da je u svim tim grandioznim projektima bio prisutan i poseban lični interes. Minjih je, sudeći po mnogim dokazima, priželjkivao da postane moldavski vladar. On je smatrao da ako Biron može da vlada Kurlandijom, zašto on ne bi mogao Moldavijom.

Prije nego što je umrla Ana Ivanovna, feldmaršal je zajedno sa ostalima podržavao ideju da se Biron imenuje za regenta, iako je bio njegov stalni protivnik. Feldmaršalov sin se sjeća:

„Tada se moj otac nalazio u veoma delikatnoj situaciji, u kojoj se može ponekad naći i častan čovjek. Ko može da shvati i procijeni tadašnje okolnosti, taj ne može da svali krivicu na mog roditelja za njegove postupke i to nazove otsustvom zdravog razuma.“

Taj zdravi razum je natjerao Minjiha da za neko kratko vrijeme postane zavjerenik. On je shvatio da je Bironova politika sasvim protivurječna interesima Rusije, ali je pogrešno mislio i bio uvjeren da je Ana Leopoldovna sposobna da bude vrijedna vladarka. Razočarenje je stiglo veoma brzo i Minjih je, nalazeći se na najvišem državnom položaju – na mjestu premijera, kao odgovoran čovjek, odmah podnio ostavku. On je bio hrabar i kad je pao u nemilost carice. Jelisaveta je, dok je sjedjela iza paravana i slušala saslušanje, naredila da prekinu sa ispitivanjem Minjiha i da ga odmah sprovedu u tvrđavu.

Među svim osuđenicima na smrt, samo je Minjih, kako piše istorija, pokazao hrabrost i prisebnost. Prije nego što je izašao na gubilište, on se pažljivo obrijao, elegantno obukao, a na ramenima osuđenika na smrt blistao je svojom ljepotom feldmaršalski crveni ogrtač. Saznavši da je smrtna kazna zamijenjena progonstvom, Njemac nije pokazivao neke vidljive znake radosti kad je primio novost i vratio se sa gubilišta čio i priseban, kakav je i tamo i otišao.

Cijelo dvadesetogodišnje progonstvo proveo je dostojanstveno, mnogo je radio, stalno je predlagao carici razne inženjerske projekte. Svi ti projekti, koji su dolazili iz Sibira, samo su nervirali Jelisavetu, jer on nije voljela ozbiljne poslove. Na kraju, ona je zabranila prognaniku da piše. Feldmaršal nije gubio samopouzdanje, ostao mu je papir i on je nastavio da stvara. Minjih nije mogao da živi bez rada.

On se vratio iz progonstva kao osamdesetogodišnji starac, kad je na presto došao Petar III. Na jednom od prijema Petar je odlučio da se našali i namjerno je namjestio da budu zajedno Minjih i Biron, nasuo im je šampanjac, predložio im da se pomire, a on se, pod izgovorom da ima obavezu, udaljio od njih. Po pričama očevidaca, dva stara protivnika su dugo stajali na mjestu, držeći u rukama čaše, namrgođeno gledali prema vratima, na koja je car izašao, a zatim prezrivo odmjerili pogledom jedan drugog i razišli se ne izgovorivši nijednu riječ.

Njemac nije volio Petra III, ali ga je časno služio. Iskusni zavjerenik je ponekad upozoravao imperatora na opasnost koja mu je prijetila od ženine strane, a kad je prevrat počeo, on je bio jedini od Petrovih prijatelja koji nije izgubio glavu. Minjih je savjetovao Petra da se sakrije u Kronštadu, a kad je zbog careve neodlučnosti i kukavičluka to bilo već nemoguće, on mu je predložio da odmah otplovi u Revel, a zatim u Pomeraniju kod ruske armije. Zbunjeni Petar ni ovog puta nije poslušao feldmaršala.

Kad se starac predstavio novoj carici, ona ga je pitala: „Vi ste htjeli da se borite protiv mene?“ Feldmaršal nije krio istinu i odgovorio je: „Ja sam htio da žrtvujem svoj život za vladara koji mi je povratio slobodu“. Pametna Katarina je Minjihov postupak procijenila kao vrlinu i dozvolila mu da u toku naredna tri mjeseca dolazi kod nje u koroti za ubijenim Petrom III. Osim toga, Katarina je imenovala neumornog starca za glavnokomandujućeg baltičkih luka, kao i njegove građevine – Ladoškog kanala.

Prije nego što je napunio 85 godina, starac je zamolio da ga razriješe dužnosti. Vladarka je odbila njegov zahtjev, rekavši mu da ona nema drugog Minjiha. Tada je njegov sami život dao ostavku: feldmaršal je umro 16.oktobra 1767. godine. Minjih je časno služio Rusiji u umio je da dokaže da svaki Njemac nije Biron. Ili Osterman.


KRAJ

---