Mitropolit Mihailo je 3. marta 1893. donio akt kojim se razvod kraljevih roditelja proglašava nevažećim i daje blagoslov za obnovu bračne veze. Iako mu je majka pisala da ne želi da se vrati u Srbiju, nadao se da će, pod uticajem povoljnih okolnosti za koje je imao namjeru da se lično pobrine, ona promijeniti mišljenje. Natalija, međutim, nije popustila. Odbijala je da dođe u goste sinu kao „putnik” i „prolaznik”, navodeći mu još kao razloge neugodnost i netrpeljivost koje gaji prema namjesnicima. Ova činjenica je takođe mogla uticati na kraljevu odluku da treba da se oslobodi Namjesništva.

Krajem januara guverneru Miškoviću se ozbiljno razbolio sin, te je morao da ostavi kralja sa majorom Milanom Mihailovićem i da ode kući. Mihailović je bio kraljev ađutant od djetinjstva, i kao takav uživao je veliko kraljevo povjerenje. Neposredni dvadesetčetvoročasovni guvernerov nadzor znatno je oslabio, što je kralju omogućilo veću slobodu djelovanja.

Iz pisma koje je razmijenio sa ocem od polovine februara do polovine marta 1893. mogu se naslutiti prvi koraci u pripremanju državnog udara. Kralj preko ađutanata ispituje raspoloženje u vojsci prema političkom stanju u zemlji i javlja da je ona nezadovoljna tretmanom liberalne vlade, baš kao što je bila i u vrijeme radikalskih vlada (1889–1892). Premještaji i smjene u vojsci u Smederevu, Čačku, Požarevcu, Kragujevcu, koje je vršila Avakumovićeva vlada, Namjesništvo je odobrilo. Žestoki sukobi između liberala i radikala u unutršnjosti zemlje odrazili su se i na vojsku, u kojoj su se pojavila različita raspoloženja prema dinastiji. Nakon učestalih razgovora sa Dokićem, kralj je molio svog sagovornika da o predmetu njihovih diskusija izvijesti kralja Milana, jer, zbog povjerljive teme, sam to nije mogao učiniti. Iz kraljevog pisma od 22. februara vidi se da je otac predlagao sinu da pozove na savjetovanje predstavnike svih partija i da sa njima osmisli kako da ukloni Namjesništvo. Kralj je tražio bliža uputstva o tome koje ljude da zove i pribojavao se da neće uspjeti da iznađe povoljno rješenje. Dokić je trebalo da pripremi teren za sastanak kako namjesnici ne bi ništa posumnjali. Čekala se samo podesna prilika. Mada se kuražio da ništa ne može poći naopako ako se plan dobro napravi, kralj je potajno ipak mislio da bi najbolje bilo da otac dođe i riješi stvari, jer njemu Jovan Ristić ne bi smio da se otvoreno suprotstavi. Otac, međutim, nije htio da dolazi u zemlju.

Sve češći ispadi liberalnih ministara, pred kojima su namjesnici zatvarali oči, uticali su na ažuriranje planova o svrgavanju Namjesništva. Kralj je sumnjao u mogućnost pobjede liberala na izborima. Sa negodovanjem je pratio i izbor gradske uprave u prestonici, koji se odvijao pod velikim pritiskom vlade. Otac mu je na sve primjedbe o povredi ustava od strane liberala odgovorio riječima da se svi u zemlji nadaju da će on biti vladar koji će poštovati ustav. Time ga je podsticao da preduzme korake protiv Namjesništva. Međutim, kraljev otac i radikali našli su svoje interese u nastaloj krizi i u kraljevom nezadovoljstvu namjesnicima.

Politička situacija u zemlji postajala je sve kritičnija. Radikali su tražili zaštitu od kralja, iako vlast nije bila njegova, već u rukama namjesnika. Istaknuti radikalski prvak Sava Grujić vidio se pred izbore u martu sa kraljicom Natalijom u Carigradu. Predložio joj je da izokola pripremi mladog kralja da postoji mogućnost da ga Skupština prije vremena proglasi punoljetnim, ako se sa namjesnicima ne postigne dogovor oko izbora trećeg namjesnika. „Tim bi se načinom kriza najlakše riješila”, objašnjavao je Grujić.

Mada su izbori prošli loše po liberale, oni su uz brojne pritiske uspjeli da ostvare isti broj poslanika kao i radikali, jedni i drugi po 65.

Priredio: Miladin Veljković

(Nastaviće se)

---