U osnovanom Društvu za putovanje u svemir vodeću ulogu imao je inženjer Herman Olbert (1894–1990), koji je počeo da pravi prve motore na raketni pogon. On se bavio i teorijom navođenja raketa, kao i usavršavanjem pogona na tečno gorivo, pri čemu je koristio etanol s tečnim kiseonikom. Tom Društvu je pristupio i mladi entuzijasta Verner fon Braun (1912–1977), zaljubljenik u raketne letove i zagovornik putovanja u vasionu. Ovaj raketni stručnjak kasnije će postati jedan od najznamenitijih eksperata i protagonista na polju astronautike u SAD. Nacisti su vrbovali članove Društva i angažovali ih da prave moćne i razarajuće rakete, od kojih je najpoznatija bila ona pod oznakom V2 (fau-2). Ovo moćno oružje je nanijelo ogromne patnje stanovništvu i izazvalo velika uništavanja i razaranja materijalnih dobara u Velikoj Britaniji, jer su Njemci koristili te rakete za bombarovanje mnogih ciljeva na tlu te države.

Nakon Drugog svjetskog rata Verner fon Braun, sa svojim kolegama, koji su bili dio tima za istraživanje i korišćenje raketne tehnike, prebjegao je na Zapad i u Americi intenzivno nastavio rad na daljem usavršavanju i razvijanju raketne tehnike. Rusi su, međutim, uspjeli da osvoje pogone (fabrike) za proizvodnju raketa V2, koji su se nalazila na ostrvu Peneminde (pokraj obale Baltičkog mora) i tako došli u posjed ne samo pojedinih još uvijek neispaljenih projektila, nego i svih proizvodnih postrojenja i umnogome usavršili tehnike i tehnologije pravljenja jakih i dalekometnih raketa. Poslije rata raketna tehnika je dalje nastavila da e razvija, ali sada u okviru novih istorijskih, društvenih i političkih okolnosti. Uskoro su glavne pobjednice u Drugom svjetskom ratu, SSSR i SAD, došle u ideološki sukob koji je kulminirao Hladnim ratom i stvaranjem dvaju vojnih blokova – Varšavskog ugovora i NATO pakta. To je podstaklo sve brži i svestraniji razvoj vojne tehnike i industrije. U sve izraženijem i napetijem Hladnom ratu i neprekidnom rivalstvu na svim područjima, naročito na vojnom polju, posebno značajnu ulogu je upravo imala raketna tehnika i tehnologija. Proizvodnja, razvoj i stalno usavršavanje novog nuklearnog oružja (atomskih i vodoničnih bombi), podsticali su pravljenje sve moćnijih i efikasnijih raketa velikog dometa, sposobnih da nose atomske bojeve glave. Tako su napravljene ogromne rakete koje su bile u stanju da prelete interkontinentalna rastojanja.

Ubrzo se, međutim, pokazalo da se velike, snažne i dugometne rakete mogu efikasno koristi i za odašiljanje u visinu, a ne samo prema određenim zemaljskim ciljevima. Bilo je to, zapravo, prvo praktično i djelotvorno usmjeravanje čovjekovih napora prema savladavanju zemljine teže, odnosno ka osvajanju kosmičkog prostora. Naravno, u početnoj fazi je, u pozadini, to imalo za svrhu dalje proširivanje i upotpunjivanje vojnog planiranja, jer se s velikih visina daleko bolje, lakše i efikasnije mogu koristiti i usmjeravati projektili na bilo koju zemaljsku tačku, nego da se to radi dotadašnjim klasičnim metodama (teledirigovanim putem) u terestičkim uslovima. Prelaz s čisto vojnih ciljeva i metoda primjene i usmjeravanja moćnih raketa na realizovanje naučnih projekata, tekao je dosta brzo i bio podstican i uslovljavan i pojedinim aktuelnim naučnim problemima. U tom smislu je posebno bila značajna 1957. godina koja je proglašena za Međunarodnu godinu geofizike, pa je u tom pogledu osmišljen i niz praktičnih projekata kako bi se naučno i tehničko znanje o našoj planeti, ali i o njenom kosmičkom okružanje, upotpunilo i proširilo. Zemlja je samo jedno od nebeskih tijela u Sunčevom sistemu, pa samim tim zavisi od okolnog kosmičkog prostora i dešavanja koja se tamo neprekidno odvijaju. Sunce je, u tom pogledu, najznačajniji faktor od čije aktivnosti, uostalom, direktno zavisi ne samo sadašnje stanje Zemlje i cjelokupnog života na njenoj površini, već i njena sveukupna budućnost.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---