Novo shvatanje svijeta Đordana Bruna bilo je, međutim, upereno protiv zvaničnog religioznog učenja, pa je Rimokatolička crkva, koja je imala dominantnu ulogu u društvenom i državnom životu, preduzela veoma oštre mjere protiv tog njenog nekadašnjeg pripadnika. Bruno se na prevaru, na poziv jednog mletačkog patricija, vratio u Italiju 1592. godine, da bi odmah bio uhapšen i podvrgnut najtežim mukama i torturi. Konačno je od inkvizicije bio osuđen na smrt spaljivanjem na lomači. Tako je ovaj neustrašivi filozof, naučnik i borac za slobodu misli i stvaralaštva stradao 17. februara 1600. godine na Cvjetnom trgu u Rimu, pri čemu je, kada mu je izrečena surova osuda, ponosno i gordo uzvratio: „Vi tu presudu izričite s većim strahom nego što je ja slušam“.

Naše Sunce je, po Brunovom shvatanju, samo nama najbliža zvijeda, što se kasnije sjajno pokazalo kao istina. Koliko je Bruno bio ispred svoga vremena najbolje pokazuje činjenica da su prvi planetarni sistemi van Sunca otkriveni tek krajem 20. vijeka (tačnije 1995. g.). Daleki planetarni sistemi, koji kruže oko pojedinih zvijezda su, po Brunovom dubokom uvjerenju, pogodna staništa za postanak i razvoj života, ili, kako to on izričito ističe: „Razumnom i svjesnom umu nije mogućno zamisliti da su svi ovi beskonačni svjetovi divni kao ovaj naš, ili možda i bolji od njega, puni stanovnika, sličnih nama ili boljih; ti svjetovi su sunca ili tijela kojima neko sunce šalje svoje božanstvene i životvorne zrake.“

I slavni njemački matematičar, fizičar i astronom Johan Kepler (1571–1630) bavio se i pitanjem života u dubinama vasione. Inače, ovaj velikan nauke je poznat kao otkrivač tri osnovna zakona kretanja planeta oko Sunca, kojima je na najbolji mogući način pokazao ispravnost Kopernikovog heliocentričnog sistema svijeta. Još kao mladi naučnik, Kepler je razmišljao i pisao o bićima koja mogu živjeti na Mjesecu. Pri tome je, kao dobar poznavalac mehaničkih zakonitosti u vasioni, ukazao na neke specifičnosti zbog kojih takva bića moraju biti različita on onih na Zemlji. U svojoj knjizi „Harmonija svijeta“ (koja je objavljena 1619. g.), Kepler se maštovito i veoma slobodoumno osvrće na mogućnost života i na Veneri. U toj knjizi on ističe da su na toj planeti, bližoj Suncu od Zemlje, planine mnogo više od naših, da se po njima razlivaju mnogobrojni vodeni tokovi, koji obezbjeđuju obilje vlage za razvoj nebično bujne vegetacije. Tom raskošnom svijetu rastinja posebno pogoduje blizina Sunca, koje svojom toplotom i svjetlošću neobično blagorodno utiče na sve što tamo živi. Kepler navodi konkretne vrste biljaka koje uspijevaju na tom kosmičkom svijetu, pri čemu naglašava da su one mnogo veće, sočnije i kvalitetnije (za ishranu) od onih sličnih na Zemlji. Tamo ima i velikih morskih i okeanskih površina, ali i ostrva prepunih rastinja i plemenitog bilja.

I veliki francuski filozof, matematičar, fizičar i astronom Pjer Gasendi (1592–1655) bio je poznat i kao pisac naučnofantastične knjige o pitanju života van Zemlje. Smatrao je da u vasioni postoji bezbroj nebeskih tijela, sličnih našem svijetu različitih od njega, ali su od posebnog interesa za naučnike i pisce, a pogodni su za postanak i razvoj života. Specijalno se pozabavio našim kosmičkim susjedom – Mjesecom. Posebno je izdvojio i objasnio neke fizičke i hemijske osobenosti kojima se ovo nebesko tijelo odlikuje i koje su, sa svoje strane, bitne za eventualno postojanje i razvoj života. Glavni uslov jeste, kako naglašava Gasendi, da na Mjesecu treba da ima dovoljno vazduha koji je neophodan za postojanje živih bića.

Bilo je još puno autora koji su u prošlosti, do samog početka 20. stoljeća, napisali zanimljiva literarna djela u kojima su razmatrali pitanje života ili putovanja na druge svjetove, ali nam prostor ne dozvoljava da se njima ovdje i konkretno pozabavimo.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---