Događaj iz 1916. godine, pobuna bjelopavlićkih učitelja, izuzetno je značajan, ne samo za Bjelopavliće, već i Crnu Goru i šire, i akademik Zoran Lakić mu u knjizi „Učiteljska škola u Danilovgradu 1919–1929“ posvećuje znatan prostor. Naime, tada se 14 bjelopavlićkih učitelja, potpomognuti sa tri pravnika, pobunilo protiv nametanja nastavnih planova i programa iz kojih su bili izbačeni ćirilica, srpska istorija i učenje srpskih junačkih, rodoljubivih pjesama. Nastavnim planom i programom iz 1909. godine, koji je bio tada opštevažeći, bilo je propisano, između ostalog, da „vaspitanici treba da steknu jasan pojam o današnjem položaju srpskoga naroda. Novo pokolenje treba da ima svijest o zadatku koje današnje prilike nameću cijelom raskomadanom srpskom plemenu“. Bjelopavlićki učitelji, dosledni i vjerni svome učiteljskom pozivu da djecu uče i vaspitavaju u srpskom nacionalnom duhu, nijesu ni po koju cijenu bili spremni na okupatorsku obrazovnu politiku, pa su podnijeli ostavke i o tome obavijestili okupatorske nadležne vlasti. U njihovom usaglašenom tekstu ostavke, pored ostalog, ističe se da su ćirilica i srpska istorija „arterija, aorta srpskog nacionalizma“, a „mi smo spremni da budemo samo srpski učitelji i nećemo da budemo anacionalni“. „Da bi ostali dosledni pozivu srpskog učitelja u Crnoj Gori, čast nam je izvijestiti Komandu da sa ovim podnosimo ostavku na svoju dosadašnju dužnost.“ O ovome je detaljno pisao kustos Zavičajnog muzeja u Danilovgradu Pero Radonjić, kojeg citira i i akademik Lakić, kao i druge autore koji su pisali o ovome događaju.

Pohapšenim i zatvorenim učiteljima okupacione vlasti su obećavali da će ih vratiti u službu ako povuku odluku o ostavkama, a u suprotnom im se prijetilo smrtnim kaznama. U zatvoru su imali nehumane uslove, ali sve to ih nije pokolebalo da ostanu dosledni bez obzira na posledice. Akademik Lakić naročito apostrofira pokušaje ubjeđivanja učitelja od strane pojedinih činovnika i islednika koji su bili u službi okupatorskih vlasti, sa ciljem da odustanu od ostavki. Jedan od tih „dobronamjernika“ koji je pokušao da privoli učitelje bio je sin pravoslavnog sveštenika iz Vojvodine, koji im je saopštio da im želi sve najbolje i da treba hitno da povuku ostavke kako ne bi bili strijeljani. Međutim, oni su to odmah odbili, što svjedoči učitelj Savo Jovović, ističući razloge zašto to ne mogu da prihvate: „Ćirilicom su ispisani svi kulturni tragovi našeg naroda, a ne predavati nacionalnu istoriju značilo bi odreći se prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Čast nam je izvijestiti Komandu da sa ovim podnosimo ostavku na svoju dosadašnju dužnost.“ I okupacioni islednik, koji je po narodnosti bio Hrvat, pokušao je da ubijedi zatvorene učitelje da povuku ostavke. Na pitanje zašto neće da prihvate novi nastavni plan i program po kojima se izvodi i nastava u hrvatskim školama, aludirajući time da je Hrvatska mnogo veća zemlja od Crne Gore, pa je ipak to prihvatila, uslijedio je odgovor (o čemu piše u zapisima Jakša Brajović): „Vi ste taj program prihvatili jer ste robovi. Mi nijesmo robovi, mi smo okupirana zemlja. Vi da ste slobodni, u vašim čitankama bile bi pjesme o vašim velikanima – Štrosmajeru, Zrinskom, Frankopanu, Gupcu i drugima, a ne o austrijskim nadvojvodama i vojvodama Habzburškim.”

Nakon dvoipomjesečne istrage vojnih i civilnih austrougarskih vlasti, izrečene su sledeće presude bjelopavlićkim učiteljima i pravnicima: Vuksan Radović i Savo Đurović su osuđeni na tri mjeseca zatvora, a Velizar Đuranović i pravnici Nikola Dragović, Marko Jovović i Radovan Bošković na četiri mjeseca zatvora, dok su na pet mjeseci zatvora osuđeni Ilija Mijušković, Tripko Brajović, Andrija Dragović, Savo Jovović, Tomo Dragović, Radovan Popović, Miladin Vujadinović, Novo Vučić, Blažo Radonjić, Cvjetko Stanišić i Jakša Brajović. Učitelji koji su bili osuđeni na četiri i pet mjeseci su internirani u zloglasni austrougarski logor Nežider, u kojemu su preživljavali teške dane, radeći naporne fizičke poslove, uz maltretiranja i više nego oskudnu ishranu. Svi oni su izdržali teške uslove u švapskim kazamatima i vratili se nakon završetka rata u domovinu i bili pristalice ujedinjenja Crne Gore i Srbije i u tome aktivno učestvovali.

PRIREDIO: MILjAN STANIŠIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---