Učiteljska škola, koja je izvanredno prihvaćena u Danilovgradu, suočila se, navodi akademik Zoran Lakić „sa standardnim problemima ondašnjeg školstva Crne Gore – u prvom redu to su bili nedostatak nastavnog kadra i smještajnog prostora”. On apostrofira dokument br. 22 od 17. aprila 1919. godine, gdje nadležni Rješenjem 1080 iznose da su otvorena dva odjeljenja I razreda ove škole, a da „bez toga nema kulturno-prosvjetnog napretka ovoga kraja”. Navodi se koji su se sve preduslovi morali obezbijediti kako bi Učiteljska škola mogla početi sa radom: „Organi lokalne uprave su animirali narod ovoga kraja, predočili mu početne teškoće oko smještajnog prostora Učiteljske škole i pratećih objekata; nabavka neophodne opreme, posebno učila i drugog školskog materijala; tragali su i nalazili adekvatan nastavni kadar sa kojim se već na početku oskudijevalo; đaci su brinuli svoju đačku brigu oko privatnog smještaja jer drugoga nije bilo, zatim oko sopstvene ishrane jer nije bilo đačke kuhinje...”

Akademik Lakić navodi da su nadležni lokalni organi ulagali maksimalne napore kako bi se stvorili što bolji uslovi za rad Učiteljske škole, a da je stanovništvo nastojalo da im u tome što više pomogne: „U tom smislu je ostvarena intenzivna komunikacija kako po horizontali, tako isto i po vertikali. Bez tako sinhronizovanog rada nije se moglo računati na uspjeh, jer su se često ispriječile i teškoće sa kojima se nije računalo u početku organizacije rada Učiteljske škole”. On navodi dokument u kojemu se iznose te poteškoće, kojima je „bila ugrožena i egzistencija škole za koju je narod ovoga sreza dao do sada preko 60 hiljada dobrovoljnih priloga”. U tom dokumentu se ukazuje da bi: „Slučajno ukidanje ove škole nanijelo veliku štetu...Te smo svi u čvrstom ubjeđenju da se jednom data Odluka za Učiteljsku školu neće ničim pokolebati, iako se, izgleda na tome radi...Narod je gotov u tu svrhu prinijeti sve žrtve da se školska zgrada, prema prilikama i potrebama, učini najpodesnijom”.

U dokumentu br. 1 od 17. aprila 1919. godine, kojega prezentuje akademik Lakić, riječ je o „prijekoj potrebi otvaranja Učiteljske škole u Danilovgradu”, pri čemu se opširno obrazlažu i ističu prednosti Danilovgrada i okoline, nad svim ostalim pretendentima iz susjednih srezova, kao i sa Primorja, koji su imali ambicije da se u njihovom gradu otvori Učiteljska škola i sa velikim žarom su lobirali da je baš njihov grad za to najpovoljniji, a sa tim aktivnostima nijesu prestajali za svo vrijeme njenog rada. Te aktivnosti su imale i propagandno-politički karakter, o čemu akademik Lakić piše: „Ta aktivnost je često dobijala i propagandno-politički karakter, pa su i po tom osnovu isticane velike zasluge Bjelopavlića u borbi za ujedinjenje 1918. godine, što se veoma uvažavalo i cijenilo”.

Ta dimenzija propagandno-političke borbe pratila je rad Učiteljske škole u Danilovgradu – za svo vrijeme njenog desetogodišnjeg rada u Danilovgradu 1919-1929. godine. Autor Lakić dalje ističe da su problemi sa kojima se suočila Učiteljska škola u svome funkcionisanju bili generalisani i teškim posledicama koje su izazvali Balkanski i Prvi svjetski rat. On navodi i onu poznatu maksimu da je svaki početak težak, a da je Učiteljsku školu narod prihvatio sa velikim zadovoljstvom i da su na tom planu njegova očekivanja bila velika, konstatujući „da mu se to kroz istoriju ove škole višestruko vratilo”.

PRIREDIO: MILjAN STANIŠIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---