-PRIREDIO: MILjAN STANIŠIĆ

Još od samog čina dislokacije Učiteljske škole iz Peći vođene su neprincipijelne aktivnosti i lobiranje predstavnika iz zainteresovanih gradova za lokaciju Učiteljske škole, od kojih su najozbiljniji bili Podgorica, Cetinje, Herceg Novi, Nikšić i Berane. Akademik Lakić podvlači veliko iznenađenje ostalih pretendenata na Učiteljsku školu, zbog toga što je ona preseljena u Danilovgrad, pri čemu se navode razlozi zašto je ona preseljena baš u Danilovgrad, obrazlažući da je to: „Najpodesnije mjesto za Učiteljsku školu...da je uložio veliki napor za podizanje dvije školske zgrade – Niže gimnazije i Učiteljske škole...! Radilo se da se na Bralenovici otvori đački internat; da je Danilovgrad sa svojom ravnicom – najbogatiji kraj, inače siromašne Crne Gore; isticane su i ljepote Bjelopavlićke ravnice sa rijekom Zetom kao neponovljivi krajolik”.

Akademik Lakić iznosi da je kao svojevrsnu prednost da Danilovgrad dobije Učiteljsku školu cijenjeno i raspoloženje naroda i spremnost da materijalno pomogne izgradnju neophodnih školskih objekata, kao i intelektualni potencijal koji su imali Bjelopavlići, koji su još i ranije „ponijeli epitet ‘trusta mozgova’ ”. Pored navedenog, isticane su i znatne zasluge Bjelopavlića za ujedinjenje 1918. godine, a posebno Radikalne stranke, čiji je čelnik bio brigadir Agica Lakić.

Ni sa otvaranjem Učiteljske škole u Danilovgradu, ni onda kada je ona „stala na svoje noge”, tj. i kada je „uspješno rješavala i one probleme koji se javljaju kao posledica društvenog položaja obrazovanja u cjelini”, nije prestala negativna kampanja protiv toga da ona ostane u Danilovgradu, u čemu su prednjačili pojedini lobisti koji su radili u Ministarstvu prosvjete i dr. Navešćemo ministarski ukaz o premještanju Učiteljske škole iz Danilovgrada (razred po razred) i nastavljanju rada u Herceg Novom, koji je izazvao uznemirenost stanovnika Bjelopavlića i Danilovgrada. Kao razlog za tu odluku Ministarstvo navodi „zahtjev jedne deputacije iz Herceg Novog...jer je to kraj koji je za vrijeme austrougarske vladavine kao čisto srpski – bio u prosvjeti zapušten”. Zauzvrat Danilovgradu bi umjesto Učiteljske škole bila ponuđena poljoprivredna škola.

Akademik Lakić, pored navedenog, iznosi i solidarisanje uglednih ljudi da Učiteljska škola mora ostati u Danilovgradu, jer je „Pleme Bjelopavlićko – jedno od najzaslužnijih u Crnoj Gori”. I sami Ljuba Davidović i neki ugledni radikali protivili su se zatvaranju Učiteljske škole u Danilovgradu, što je učinilo i rukovodstvo Radikalne stranke u Danilovgradu, na čelu sa brigadirom Agicom Lakićem. Tim povodom je u Beograd pošla delegacija, koju su sačinjavali dr M. Vukčević, S. Đurović, dr N. Škerović, V. Velimirović, M. Savićević i B. Velašević, a kojoj je stavljeno u zadatak „da se zauzme za održavanje škole”. O ovome su pisali i „Slobodna misao”, „Narodna borba” i drugi časopisi. Ugledni učitelj i nastavnik Tomo Dragović piše da se haranga za preseljenje Učiteljske škole iz Danilovgrada vodila kako bi se napakostilo Radikalnoj stranci.

Bjelopavlići su te 1925. godine uspjeli da sačuvaju Učiteljsku školu u njihovom gradu, a jedan od razloga koji je naveden, a koji citira akademik Lakić, bio je i taj da je: „Pleme Bjelopavlićko samo od svoga ruha i kruha podiglo velelepnu zgradu za ovu školu”, a da „njen premještaj ne diktiraju nikakvi veći razlozi...ni državni, ni pokrajinski, kao ni vaspitni”. Akademik Lakić iznosi više dokumenata o premještanju Učiteljske škole iz Danilovgrada. U dokumentu od 15. 7. 1929. godine piše da je Učiteljska škola u Danilovgradu likvidirana i da neće postojati školske 1929/30. godine, što potvrđuje i dokument od 5. marta 1930. godine, koji svjedoči o „definitivnom ukidanju Učiteljske škole u Danilovgradu”.


(NASTAVIĆE SE)

---