-PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ

Sledeća vijest je zabrinula i uznemirila Korzikanca još više: ruska armija je, prošavši skroz preko cijele Moskve, nestala, kao da je u zemlju propala. To je bio jedini slučajna da tako iskusan vojskovođa nije mogao nigdje da vidi armiju protivnika pune dvije sedmice. Kad je na kraju izvidnica otkrila tu armiju u blizini Moskve, u Tarutinu, tada su razlozi za uznemirenje naglo narasli. Preduzevši vješti manevar, Kutuzov nije samo izvukao svoje jedinice iz teškog položaja, već ih je i rasporedio tako da je doveo u opasnost glavne snage Francuza i sve njihove položaje. Napoleonu je formalno ispunjena želja, ušao je u Moskvu, ali se pokazalo da je zablokiran u gradu i da se našao u poziciji kao da je u mišolovci.

Stalni pokušaji da uspostvi kontakt sa carem i da zaključi mirovni ugovor su propali. Aleksandar I nije želio čak ni da čuje za to. Zbog dezerterstva, napada partizana, gladi i bolesti, francuski pukovi su se smanjivali i gubili borbenu sposobnost, što se lako primjećivalo. I to se događalo sa razlogom. I Napoleon je lično i sasvim iskreno primijetio da je njegov zadatak da komanduje osvajačkom armijom, a ne da se brani, a njemu se dešava suproto i on samo tapka u mjestu. U to isto vrijeme ruske jedinice su se utvrđivale i stalno jačale.

Sredinom septembra, bez imalo preuveličavanja, Napoleonova situacija je već postala kritična. Devedeset pet hiljada Francuza se mučilo u Moskvi i njenoj okolini, jedinice su se neprekidno dezorijentisale i stalno demoralisale, gubile i moralnu i fizičku snagu zbog besmislenog čekanje. Prema jugu od Moskve, kod Kaluge, već je čekala armija Kutuzova sa 110 hiljada vojnika, odmorna i dobro raspoložena za borbu. Postoje dokazi da je u nastaloj nepovoljnoj situaciji francuski imperator ozbiljno razmišljao čak i o tome da pobuni ruske seljake i digne ih na ustanak, sjetivši se tada Pugačova, koji je još živio u narodu. Po nekim podacima, pravljeni su i planovi kako da organizuju i naprave proglas za seljake u Rusiji.

Neki su pretpostavljali: ako bi Napoleon udario rusku imperiju u najbolnije i najslabije mjesto, tj. ako bi proglasio ukidanje kmetstva, možda bi ga to moglo i spasiti. Odgovor na to pitanje je sporan. Moguće je da bi to stvarno porazilo imperiju i Aleksandra I, ali da li bi to pomglo velikoj armiji? Mržnja prema okupatoru u ruskom narodu je bila toliko velika da bi Francuzima bilo još teže da prežive u dubokoj unutrašnjosti Rusije u toku seljačkog ustanka nego da se suprotstave Kutuzovu.

Pored toga, Napoleon nije imao namjeru da vječno ostane u Rusiji, dakle, Francuzima je bio potreban oponent sa kojim je bilo moguće nešto dogovoriti. Voditi pregovore sa seljačkim ustanicima je bilo beskorisno. Tako se i „Pugačovljevska varijanta“ za Francuze pokazala kao ćorsokak. U svakom slučaju, Napoleon nije donio odluku da otvori Pandorinu kutiju. I to je, vjerovatno, bila najpametnija odluka koju je donio Korzikanac za cijelo vrijeme svog „pohoda na Moskvu“.

Kutuzov i Aleksandar I su nadmudrili Napoleona. Prvi na vojno-strategijskom, a drugi na političkom planu. Kutuzov je nadmudrio Korzikanca jer je našao u sebi hrabrosti da na vrijeme odstupi, bez obzira na mnogobrojna protivljenja patriota. Sa svoje strane, Aleksandar I nije dozvolio Napoleonu ni pedalj političkog prostora za manevar, bez obzira što je situacija bila veoma teška i što je oko cara bilo dosta paničara.

Pobjeda je koštala ruskog cara ogromnih psihičkih napora i ostavila jak pečat na ostatak njegovog života. Istoričar Sergej Platonov piše ovako:

„Kao posledica svega, dogodio se prelom u njegovoj religioznoj svijesti. On je lično govorio da mu je požar u Moskvi osvijetlio dušu i zagrijao njegovo srce vjerom, koju ranije nije osjećao. Deista se pretvorio u mistika. On se veoma malo interesovao za Bibliju i previše malo je znao o njoj, a sada se Aleksandar ne odvaja od nje i ne sakriva svoje novo raspoloženje. On je sada ubijeđen da je Bog spasenje i za njega cara i za narod, a na sebe gleda samo kao na biće božijeg proviđenja, koje njime kažnjava Napoleonovu zlobu. Takav način razmišljanja i raspoloženja Aleksandar je sačuvao do kraja svog života.“


(NASTAVIĆE SE)

---