-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Prema mišljenju Pavla Savića, korijen neslaganja bio je u odnosu prema izgradnji uranske peći. Nakićenović je gledao da „sa uranskom peći napravi posao koji bi mu osigurao egzistenciju i tu se njegov interes za fiziku završavao“. Pošto je Savić rekao da uranska peć „nije sprdnja i da bi takav posao morao da se odrazi na sledećem petogodišnjem državnom planu“, Nakićenović i Kapičić su od njega tražili da sastavi predračun izrade uranske peći i da ga pošalje Aleksandru Rankoviću. Na sjednici Naučnog savjeta Savić je braneći predlog programa Instituta otvoreno istakao da „ne smatra da je cilj postojanja Instituta izrada uranske peći, već razvijanje nuklearne fizike i spremanje kadrova u toj oblasti“ i da je „uranska peć instrument i da se ne grade instituti za izradu instrumenata već obrnuto“.
Bilješka u dnevniku sa sastanka 15. decembra 1950. nudi precizne odgovore koji su „dublji razlozi“ stajali iza razmimoilaženja o ciljevima i zadacima i kako je razriješeno kolebanje oko usmjerenja Instituta u Vinči. Kako „s mukom“ piše Savić tri sata poslije razgovora koji je bio „jedan od najuzbudljivijih, koje sam uopšte vodio s nekim, a sigurno i najsudbonosniji, kako po mene lično, tako i po dalji razvoj Instituta“, u razgovoru su na Đilasov poziv učestvovali on, Dedijer, Nakićenović, Ranković i sam Đilas. Glavna tema je bila diskusija na Naučnom savjetu o „svrsi Instituta“ koju je pokrenuo Dedijer povodom Savićevog predloga programa i plana rada u Institutu za 1951. i to po tačkama: svrha instituta, metode rada, uranska peć i odnos prema drugim ustanovama. Na početku je Savić u „ledenoj atmosferi“ ukratko rekapitulirao rad Instituta od dolaska Dedijera i Nakićenovića i podnio materijal sa poslednje sjednice Naučnog savjeta. Potom je Dedijer, uz kritiku stanja u Institutu, načina rukovođenja i međuljudskih odnosa, rekao da „Paja sada vrda“, „ne interesuje ga ko će se sve koristiti rezultatima našega rada“, žali se da „drugovi iz rukovodstva (CK) nemaju u njega povjerenja“ i misli da su Dedijer i Nakićenović „poslati kao komesari“. Nakićenović je potvrdio stav o nepovjerenju, smatrajući da su upravo sredstva koja se odvajaju izraz povjerenja, i dodao da Savić još nije izradio elaborat o uranskoj peći po zahtjevu CK koji su mu prenijeli on i Kapičić. Savić je uzvratio da izdvojena sredstva ne shvata kao izraz povjerenja jer ih i drugi instituti dobijaju, iznio da je sada djelimično rasterećen opštih poslova, naveo rezultate naučnog rada pod svojim rukovodstvom na uranu i radioaktivnosti, pročitao program Instituta i istakao da, osim što odlazi na časove i sjednice u Beograd, provodi „dan i noć u Vinči“ i živi potpuno izolovano i posvećeno Institutu. Potom je iznio da razlozi sumnje u povjerenje rukovodstva leže i u činjenici da su Nakićenović i Kapičić određeni da mu „postavljaju zadatke i daju meritoran sud“ po tako krupnoj i ozbiljnoj stvari kao što je uranska peć, umjesto da mu rukovodioci direktno kažu šta žele. Na kraju je i završio direktno: „Mene lično, da budem jasan i otvoren, uranska peć ne interesuje kao naučni problem. To su drugi već napravili i tu nema problema. Mene drugi, suštinskiji problemi već godinama muče“.
Tada je počela „oštrija nota u razgovoru“. Riječ je uzeo Đilas i odmah rekao Saviću da nema povjerenja u njega od kako se njegov način života navodno izmijenio: u početku je bio „pun radosti da gradimo Institut“ i dobio je podršku rukovodstva da radi ono što je korisno i za šta ima sposobnosti, ali potom je „počeo da ne radi“, da se po cijelu noć druži sa glumcima i „badavadžijama“ u Klubu književnika i da se „upliće u klikašenje i spletke“. Optužio ga je da je sam htio da radi sve poslove, za razliku od Peterlina u Ljubljani koji se bavio naukom, a ne građevinskim i drugim poslovima, i da nije tražio pomoć i zamjenu (ovdje je Savić rekao da to nije tačno i da je molio Rankovića da mu odredi zamjenika – Voju Radića, Pavla Jakšića i druge).
(NASTAVIĆE SE)

---