-PIŠE: MILICA KRALj

Put učenog čovjeka i ratnika protivi se, isto kao i Mišima, raznježavanju muškarca, poplavi ženske osjećajnosti u našem (i svakom) vremenu. Mišima, sledeći poruke „Hagakurea”, prezire razne plesače, plitke zabavljače, vješte marionete epohe, prazne tehnokrate i specijaliste, ljude bez unutrašnje ljepote i ispunjenosti. Takvi ljudi žive u atmosferi kompromisa sa svojim vremenom koje ne dozvoljava čovjeku da živi u ljepoti niti da umre u žaru. Ono sve od sebe pokazuju (i prokazuju), pa i tajnu ljubav razgolićuju. A ljubav, čim se razgoliti, i prizna, umanjuje se. Prava najuzvišenija i najplemenitija ljubav je ona ljubav o kojoj se njena tajna nosi sa sobom u grob. Treba umrijeti od ljubavi, a smrt pročišćava i pojačava ljubav. Smrt je moćan lijek, ona pruža mir ljudskoj patnji. Njene su pulsacije stalne, neprekidne. Ako se potiskuju jednog dana mogu sveobuhvatno eksplodirati.

Otuda Mišima, prizivajući Jočovo vrijeme, insistira na smrti kao na osnovnoj motivaciji života. „Onaj koji zna da čita `Hagakurea`, kaže on, uzdižući se iznad osnovnih razlika što odvajaju Jočovo vrijeme od našeg vremena, taj će u njoj pronaći čudnovato porinuće u ljudsku prirodu, mudrost i danas primjenljivu u međuljudskim odnosima.”

Mišima počinje da uči grčki jezik i ritam tog jezik osjetiće se u „Šumi talasa”, njegovom remek-djelu. Iz djela u djelo postaje sve autentičniji, sve bliži žiži svog sopstvenog stila.

Svjetsku slavu donosi mu roman „Zlatni paviljon”, pisan stilski savršeno. U momentu kada je štampan, Mišima ima iza sebe 60-ak knjiga, među kojima su i čuvene moderne drame. Godinama je jedan od glavnih kandidata za Nobelovu nagradu.

Nevjerovatno slavan kao pisac, bavi se i drugim zanimanjima, diriguje simfonijskim okestrom, bavi se tradicionalnim japanskim mačevanjem-kendom. Okušava se i kao glumac i kao režiser u filmu po sopstvenoj priči „Patriotizam”.

Ali, on je nezadovoljan postignutim. rezultatima. Kao da mu nešto bitno nedostaje. Satima se posmatra u ogledalu, ne vjerujući da je odraz lika njegov.

Pokušava da pronađe Boga, ali bezuspješno. Pošto nije našao Boga, Mišima se okreće ka ideji cara, zemaljskom božanstvu. Osniva sopstvenu armiju.

U zoru, u novembru 1970. odlazi u posjetu komandantu japanskih odbrambenih snaga zajedno sa nekoliko kadeta iz svoje armije. Pokušava da vojnicima održi govor, ali ga oni ne slušaju. Mišima odlazi u komandantovu kancelariju, sve vrijeme sa njim su i dva njegova najodanija kadeta, od kojih će jedan od njih, Morita, zajedno s njim otiću u smrt.

Mišima uzima kratki mač i zariva ga u lijevu stranu stomaka (harakiri), svojom krvlju na pirinčanom papiru hoće da ispiše ideogram, dok Morita treba da mu odsiječe glavu, tj. načini sepuko. Preslab je da bilo šta napiše, a Moritin udarac u potiljak je takođe slab, tako da Mišiminu glavu odsijeca drugi kadet.

Na isti način ubija se i Morita.

Svoje poslednje djelo „Pad anđela” poslednji dio teatralogije „More plodnosti” završio je samo nekoliko sati prije smrti, u kojoj kaže: „Jedini način, da čovjek ostane uvijek u sjećanjima drugih i bude siguran da će se ponovo roditi, jeste da bude čist”. Riječ „čistota” se mnogo puta pominje u njegovim knjigama. „Čistota je koncept koji podsjeća na dijete koje se privija uz majčine nježne grudi”.

„Ljudi se ubijaju da bi dokazali sami sebe”, zapisao je u svom poslednjem djelu. „Mi se svi skrivamo iza iluzije dam smo sposobni da umremo u ime nekog vjerovanja ili za neku teoriju. Ono što nam „Hagakure” poručuje to je da je čak i neslavna smrt, smrt iza koje nema ni cvijeta ni ploda, dostojanstvena smrt jer je to smrt ljudskog bića. Ako toliko cijenimo dostojanstvo života, zašto ne bismo isto toliko cijenili dostojanstvo smrti? Za smrt nikada ne može da se kaže da je ništavna.

Izborom načina na koji će umrijeti, Jukio Mišima je u svijetu ostao neko koga će se svijet uvijek sjećati.


(NASTAVIĆE SE)

---