-Žarko: Ja sam završio gimnaziju u Beogradu. Učio sam i u Danilovgradu, gdje me taj nalazi sa levorverom koji prijeti. Jedina moja uloga, i uloga Ratka Đurovića bila je da razoružavamo neke đake koji su došli i mi im govorili: „Ovo je škola, prestao je rat!“. To su fini ljudi, ali bili su oni koji su plakali i govorili: „Žarko, ali ostajemo bez oružja“. „Ali, ovo je škola i rat je završen!“ To su takvi apsurdi. Nikada revolver nijesam nosio u školu. Imao sam ga na stanu koji sam predao jednom mom komesaru čete koji je bio izbačen iz armije, to je Petar Milović, i kaže: „Osjećam se sramotno da ja kao prvoborac, osjećam se kao pas!“ Bio je i on na Golom otoku i plašio sam se da ne pomene onaj revolver koji sam mu dao. Rekao sam mu: „Pero, da te poljubim, da si slučajno rekao da sam ti dao revolver, produžili bi mi zatvor bar još jednu godinu“.

Perivoje: „Kud iz ove kože? Nikud! Ako gdje i krenemo, to bi, dragi Perivoje, bio skok u ništa. Uvijek prijateljski, Žarko Đurović, 2013. godine“.

Žarko: Eto tako, stojim iza toga.

Perivoje: „Iz ove kože ne mogu, /iz ove kože, iz ove kože /ne mogu izići, /iz ove kože izići /ne mogu i tačka“. Hoćemo li ovu pjesmu svi da pročitamo? Svako po strofu?

Andrija: Približi onom ko čita (misli na diktafon, A. M.)

Veselin: „A gdje izići iz ove kože, /iz ove kože gdje izići, /ne mogu izići iz ove kože, /a gdje izići? /Izići iz ove kože izići, /izići u tišinu trava, /u tišinu trava izići,/ u pesmu izići, /da duši bude lakše,/ a neće.“

Milica: „Izići iz ove kože, izići, /napolju je naoblačen dan, /napolju je hladan dan, /izići iz ove kože, izići, /zašto izići?“

Perivoje: Pa mora se po nekad izići iz sopstvene kože. (Smijeh)

Nije kriva riječ za to i nijesu krivi „Poetski vidokruzi“ Žarka Đurovića.

Žarko: E, ovo sam htio da kažem... Kada sam počinjao... Počinjao sam naglo. Tada je bilo ličnosti u klubu pisaca... Bio je Miodrag Bulatović. Mi smo osnovali Klub mladih pisaca Beogradskog univerziteta. I baš se sjećam jednog trenutka da ću ja, recimo, dovesti Daviča da nam govori. Tada je izišla njegova „Pesma“, veliki roman. Pa onaj će Milana Bogdanovića, a Miodrag Bulatović kaže „Ja ći Iva Andrića“. Mi se nasmijasmo kao paradoksalno, sad će Miodrag koji je objavio jednu priču... Pita me Pera Krečke, koji je predsjednik kluba: „Žarko, šta je rekao Davičo?“ A Davičo, ko Davičo, obrne... Kaže, nema vremena. Kad jedne večeri u Klub dolazi Ivo Andrić sa Miodragom Bulatovićem i sa vrata kaže: „Evo, drugovi, ulazi jedan živi klasik, i jedan budući klasik. I mi tu udarismo aplauz. On je doveo Andrića.

Perivoje: A, reci mi samo, ti si znao Tina Ujevića...

Žarko: Znao sam...

Perivoje: Ti si, vjerovatno danas, jedan od rijetkih Crnogoraca koji pamte Tina Ujevića. On je, inače, imao dosta veza sa Crnom Gorom...

Žarko: Pa imao je dosta veza...

Perivoje: Jesi li nekada imao prilike da čuješ šta on misli o Crnoj Gori?

Žarko: Mi smo više razgovarali o poeziji i odnosima među ljudima. Tada, kada sam ga ja znao bio je vrlo sirotinjskog stanja. Ja, Slobodan Marković i Mak Dizdar, bili smo u Masarikovoj ulici, u jednom dalmatinskom podrumu gdje smo pili vino i jeli ribu. On je bio sav zapušten, ali je iz njega vrcao duh. Izuzetan duh! Posebno je volio Slobodana Markovića, i vjerovao je njegovom izrazu, valjda zato što je Markoni bio čovjek koji je želio bliskost, ne samo sa poznatima, ali i sa njima, već i sa drugima. Pomagao je njihovo sirotinjstvo. Recimo, niko se od nas ne sjeti da Ristu Ratkoviću donese nešto, recimo kobasice, čvaraka, džigernjače... On je pune torbe donosio. Nije imao od čega da živi. Živio je u Ulici 14. decembra. Preko puta su bile tri kafane. To je značilo ulazak u nirvanu.

Perivoje: A je li on postao poslednji boem u smislu boemije kao filozofije života? Da li je Tin Ujević poslednji boem?

Žarko: Ne, Slobodan Marković je poslednji boem, a najveći je Tin! On je bio i u Parizu.

Perivoje: U ono doba je bio i Jakov Grobarov? Da li je možda on naslednik toga?

Žarko: Jeste.

Veselin: Brana je bio na svoj način.

Žarko: Dobro, Brana je bio...

Perivoje: Brana je bio više pobunjenik!

Žarko: Pobunjenik! Da! Boem ne živi sređenim životom. Nema uslova da živi sređenim životom.

Perivoje: Ili ga odbacuje.

Žarko: Znaš kako je, Risto Ratković nije mogao drugo zanimanje ni da nađe, nego da bude boem. Jer, ako imaš dara i sirotinjstvo, drugo ti ne preostaje nego da se družiš sa čašom vina, posebno ako je neko drugi donosi. Dolazili su kod njega, a on je obilazio Crnu Goru. U Crnoj Gori je bio 1953. godine, u Bijelom Polju. To je bio njegov poslednji dolazak.

(Nastaviće se)

---