Milica: Isidora je voljela da šeta Tašmajdanskim parkom. I tamo joj prilazi jedan gospodin i kaže: „Gospođo, evo ovdje je ađutant kralja Aleksandra i želio bi da mu se pridružite u šetnji i u razgovoru.“ A ona mu drsko kaže: „Prenesite Vašem veličanstvu, sada razmišljam!“

Žarko: Bila je takva i Savić Rebac... Ona je sahranjena na Topčiderkom groblju. U svakoj sceni drame pojavljuje se i Miodrag Bulatović. Krst su nosili oni koji su pomagali njenu sahranu. Nosio ga je Mihiz. On se pridružio Đilasovom mišljenju o Isidori. Đilas je koristeći njenu knjigu poslije pokušao da ispravi svoju grešku prema Isidori.

Perivoje: Mislim da je Đilas uvijek upadao iz greške u grešku. Svaki potez, bez obzira kako ga posmatrali, bio mu je iz greške u grešku. Nije se uspio ispraviti do kraja.

Žarko: Vjerovatno, ali on je čovjek koji nije bio statičan. On nije mogao da živi sa jednom idejom. Obično jedna ideja pripada jednoj generaciji, a on je pripadao trima generacijama. Tako je i napravio te tri faze.

Perivoje: Ali te njegove ideje su isključivale jedna drugu, negirale, poništavale.

Žarko: Da, ali on je to smatrao otrježnjenjem. On je i ubistva napravio. Jedno popodne sam bio kod Tasa Mladenovića i dođe Rodoljub Čolaković. Govorio je, sjećam se, da Veselin Masleša koji je bio germanista i ostao je na Sutjesci bez naočara i pao je u ruke Njemaca. Kaže, ja mislim da je on promijenio opis. Poslije su došli oni nezgodni trenuci u Drvaru i tako... Čudan je taj nestanak... On je na Sutjesci nestao, a on je jedini koji je sa Njemcima mogao da govori njemačkim jezikom. To su pretpostavke. Možda je bio od koristi, a možda nije... Rat je uvijek bio varljiva stvar... Ne možeš da pronađeš istinu. Možeš da naslućuješ samo ovo ili ono.

Milica: Znaš li, Andrija, da u onoj velikoj Jugoslaviji nije postojao književni list a da Žarko u njemu nije bio objavljivan? Mislim da je on zaista jedini književnik koji je u baš svakom književnom listu imao priloge.

Andrija: Ti si sada pokrenula lijepo pitanje. Kada ljudi ne bi znali koliko on ima godina, prema onome što Žarko piše i koliko piše, i koliko se piše o njemu, prema onome što se pojavljuje u „Danu“ i svugdje, rekli bi ljudi da Žarko Đurović nema više od pedeset godina, a ne da je u Staračkom domu. To je mene inspirisalo da napišem nekoliko redaka vezanih za taj utisak da se ti kao mlad tretiraš kao star: /Za Žarka Đurovića /samo je jedna riječ /od više riječi, /skraćeno Žarko, /za kojeg je bilo žarko/i kad mu je bilo hladno. /Studom golootočke memle, /kada su ljudi, /rečeno za sreću njima, /bili izjednačeni u materijalnom, /odjeveni u vunenom, /sem oni u kožnom, /da se prepoznaju /kad ti zakucaju na vrata, /koji drugosvjetski rat za crveno /prepjevaše lako /da i pjesnik propjeva /kao svako, /zapetu među riječima da ne skriva, /da mu nebo oduzmu ako i Rusiju pokriva. /Pjesnik je star koliko je mlada njegova poezija, /te ne promiče oku, /otkud Žarko u Staračkom domu, /kojem iz oči /upjesmljen život sija. /Dosadilo mu da je uvijek mlad, /da ga djeca prestare, /a on napunio stotku, /te javi da je počeo da stari/ pjesnicima Susreta „Četvrtkom u 19“, /da mu Četvrtak donesu u nedjelju, /lakše nego brijeg proroku./ Tako sam zabilježio tvoje povezane mladost i starost. Biloška je datost da do 50–60 godina čovjeku se prirodno luči tečnost za podmazivanje koljena, što bi se reklo kao ulje za motor, nakon čega on počne da kleca kad je jak, da starački izgleda samo zbog toga. Sada postoje neke injekcije da se koljeno podmaže da se čovjek kreće. Nećemo se time baviti, vidimo da si u dobrom stanju, mentalno.

Žarko: Možda sam nešto sačuvao, ali ne, ne, ne, ja sam imao moždani udar, i ja sam paralizovan. Nijesam sa svim, ali...

Veselin: Ali i pored toga, Andrija, sada, kad sam izlazio da ispušim cigaretu, prilazi mi jedna gospođa, i predstavi mi se kao simpatija Žarka Đurovića iz Hotela „Onogošt“. Tako mi je rekla...

(Smijeh)

Perivoje: „Skupo li me ljubav košta kraj hotela ’Onogošta’“.

Žarko: Ima luđih žena i od onih koje sačuvaju nevinost... E ona je sačuvala nevinost...

Perivoje: Kako zaboga?

Žarko: Ja ne znam to.

Perivoje: Mora da se nije poznavala sa Vesom Rakčevićem.

Žarko: Ne, ne, ne, ona je takva po prirodi...

Andrija: Ona se nije bavila poezijom, Žarko...

(NASTAVIĆE SE)

---