Već smo rekli da je bliskost sa pojedinim stranačkim ličnostima mogla da utiče i na odnose sa stranim diplomatskim činovnicima. To pokazuje i primjer atašea za štampu čehoslovačkog Poslanstva u Beogradu, dr Jana Nebeskog. Jan Šeba je u svojim memoarima naveo da je dr Nebeski bio otvoreno kritikovan od strane radikala, poslije pada vlade Ljubomira Davidovića 1924. godine, jer je održavao bliske konakte sa državnim podsekretarom u MID-u i svojim prijateljem Milanom Grolom.

Pripadnost NRS i JDS nije bio jedini neprofesionalni faktor koji je uticao na razvoj karijera činovnika MID-a/MIP-a. Odnos ministara prema pojedinim činovnicima bio je odraz njihove bliskosti sa domom Karađorđevića. Miroslav Spalajković, Živojin Balugdžić i Boško Čolak-Antić imali su neprikosnoven položaj u diplomatskoj službi na osnovu svojih prijateljstava s kraljem Petrom i kraljem Aleksandrom. Momčilo Ninčić, koji je i sam bio blizak Dvoru, primijenio je različit pristup dvojici Pašićevih kandidata za mjesto ministra inostranih djela. Nije se usudio da se sukobi sa Miroslavom Spalajkovićem, koji je među jugoslovenskim diplomatama imao najprisnije odnose sa kraljem Aleksandrom. Prema drugom kandidatu, Ljubomiru Nešiću, postepeno je otkrivao svoje namjere. Prvo ga je postavio za svog pomoćnika, a marta 1922, što je ostavljalo utisak vrlo bliskih odnosa, a potom ga premjestio za poslanika u Pragu, jula 1923. godine. Tek kada ga je udaljio iz Beograda, počeo je da intrigira protiv Ljubomira Nešića želeći da ga prikaže kao nesposobnog da doprinese jačanju jugoslovensko-čehoslovačkih veza. Pošto ga je premjestio za poslanika u Varšavi, avgusta 1926, naložio mu je da direktno otputuje iz Čehoslovačke u Poljsku i nije mu izdao nikakve instrukcije za rad na novom položaju. Momčilo Ninčić je zauzeo rezervisano držanje prema kandidatu demokrata za ministra inostranih djela Živojinu Balugdžiću, te s njim nije razgovarao o spoljnoj politici iako je bio na položajima poslanika u Berlinu i Rimu.

Pored odnosa sa domom Karađorđevića, postojale su razne vrste intervencija privatne prirode. „Zaštitnici“ su postali uobičajene pojave u činovničkim karijerama. Ante Trumbić je primio Milovana Tomazea, jer je bio prijatelj s njegovim ocem Leonardom. Njegov prijem je podržao po istom osnovu i Živojin Balugdžić, tadašnji poslanik u Atini. Prema svjedočanstvu Koste St. Pavlovića, Vojislav Marinković je birao svoje saradnike iz porodice koje je lično poznavao, a mlađe činovnike je ocjenjivao na osnovu njihovih očeva ili starije braće. Jedan od njegovih bliskih saradnika Kosta Kumanudi, koji ga je najčešće zastupao na čelu ministarstva, bio je kritikovan u kuloarima jer je favorizovao političke i lične prijatelje prilikom diplomatskih premještaja. Lične intervencije su ponekad imale za cilj premještaj određenog činovnika u inostranstvo zbog nastavka studija ili boljeg života članova njihovih porodica, ali i za dobijanje odsustva koje bi proveli u Jugoslaviji iz privatnih razloga. Ove vrste intervencija mogle su da budu i oprečne sa stranačkim sukobima. Vladimir Budisavljević je podnio molbu za prijem u službu 1919. na predlog tadašnjeg predsjednika vlade Stojana Protića, a uz ličnu intervenciju njegovog školskog druga Ljubomira L. Jovanovića – Patka. Iako su obojica bili radikali, podržali su osobu čiji je bratanac Srđan Budisavljević bio član JDS. Stanoje Pelivanović je kao demokrata uživao povjerenje ministra Vojislava Marinkovića. Kao zet Ljubomira Jovanovića – Patka imao je zaštitu radikala.

Intervencije privatnih lica su bile toliko česte da su ministar Momčilo Ninčić i pomoćnik ministra Panta Gavrilović u tri navrata morali da upozore sve činovnike da će obraćanje ministrima, njihovim suprugama ili drugim uticajnim ličnostima samo doprinijeti donošenju negativnih odluka za podnijete molbe. Međutim, upravo je Momčilo Ninčić imao privatnu komunikaciju sa Vojislavom Marinkovićem u pitanjima protekcije.[…]

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---