-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Kao što smo već kazali, značajnu ulogu u kneževom popuštanju da posjeti sultana imao je vidinski vezir, Husein-paša. U vrijeme posjete knjeginje Ljubice haremu vidinskog vezira, Husein-paša je pisao knezu: „Što se tiče Vašeg puta u Carigrad, iako ga je Presvetli car odobrio, do sada nemamo nikakvih vijesti o tome. U slučaju da idete u Carigrad i nađete se među sebi ravnima, među najusvišenijima i slavljenim, biće to sasvim sigurno, povod za Vaš još veći ugled”. O kneževom putu i boravku razgovaraće kada se sastanu i „naučiću Vas kako treba da se vladate u Carigradu”. Poslije Neselrodeovog uvjeravanja vezirove riječi ulile su knezu dodatno ohrabrenje. Nekako u isto vrijeme knezu je stiglo pismo i od reis-efendije, koji mu je naglašavao da ga u Carigradu čeka „slava i čast” i mogućnost sticanja „uticaja na sam naš Divan”. Čim je ministru spoljnih poslova prispjela potvrda da će knez doći, on je pozvao srpske deputate u audijenciju, posijedao ih pored sebe i, prvi put, ponudio čibukom, „koje do sada nikad nije bilo”, pisali su knezu.

Kad više nije bilo mogućnosti za odlaganje posjete, knez je 10. juna 1835. godine saopštio najistaknutijim starješinama: „Visočajša je volja obadva monarha da idem u Carigrad, i nije moguće da me ovaj put mimoiđe, nego moram ići u ime Boga, pa što mu drago”.

Znajući da mora pod ovakim pritiscima da popusti, knez je poručio u Beču skupocjene poklone za sultana i portine visoke činovnike i nabavio posebnog juvelira radi dorade i izrade specijalnih darova. Nabavio je i jednu kasu i napunio je raznovrsnom monetom.

Carigradska deputacija, pojačana Teodorom Herbezom, starala se o svemu što je iziskivalo knežev boravak u prestonici. Knez Miloš je morao da sačeka još dolazak Portinog emisara Ibrahim Nabi-efendije i ruskog emisara Rikamana. Prije toga boravio je u Beogradu od 19. marta do 12. aprila, kada se uputio u Požarevac, a potom u Kragujevac na Petrovsku skupštinu. Knez i skupština su proglasili neku vrstu namjesništva: Jevrem Obrenović, Mileta Radojković i Dimitrije Davidović, s tim što je Jevrem imao pravo potpisivanja običnih akata, umjesto kneza. Vladar je izdao uputstva šta i kako da rade („kako se imaju vladati”), Namjesništvu, vojnim komandantima i svim ostalim vlastima. Najvažnija akta morali su da mu šalju na potpis u Stambol, kao i važnije izvještaje. Savjet u maju, a Skupština na Petrovdan, dali su saglasnost knezu da napusti zemlju i ide u posjetu sultanu, kako je zapisao hroničar Jovanović – „kroz plač”. U skupštinskom govoru knez je istakao da će njegovom posjetom porasti ugled Srbije u Evropi, da će Rusija biti zadovoljna, da će se susjedi Kneževine, prije svih, Bošnjaci, odnositi s više uvaženja prema Srbiji i njenom vladaocu, da će Kneževina svoj vazalni položaj jače utvrditi i, i na kraju, da će u Carigrad riješiti pitanje ustava i prestonice, kao i neke druge manje sporove s beogradskim vezirom i Portom. „Srećan ti put Gospodaru, i da Bog da, da nam se zdravo vratiš”, čuvši ove riječi pošle su i Obrenoviću suze. Vrijedan je pomena i knežev sastanak s ustavobraniteljskom opozicijom u prisustvu Rikmana, kao i s pojedinim uglednim lokalnim predstavnicima u Požarevcu.

Ovo je prvo kneževo putovanje izvan Srbije!

Knez Miloš se Bogu pomolio u rano jutro 31. jula 1835. godine i pošao iz Požarevca put Stambola, uz svečanu salvu topova. Bila je to velika povorka od šezdesetak ljudi predvođena Obrenovićem i komesarima baronom Rikmanom i Nabi-efendijom. Tu su bili Avram Petronijević, Mihailo German, Aleksa Simić, Vule Gligorijević, Avram Stojković, Paun Janković, Jakov Živanović, Pavle Stanišić, Jonače Spasić... Ovu kolonu pratila je druga, još brojnija, sve do Golupca, predvođena knjaževskom gardom i vojnom muzikom, a u pratnji 50 kola članova kneževe familije, sveštenika, činovnika i građana. [...]


(NASTAVIĆE SE)

---