-PIŠE: MILICA KRALj

Jedan od najvećih argentinskih, južnoameričkih i svjetskih pisaca Horhe Francisko Isidoro Luis Borhes Asevedi, nosilac najuglednijih međunarodnih književnih nagrada i dugogodišnji kandidat za Nobelovu nagradu (koju nikada nije dobio), rođen je 24. avgusta 1899. godine u Buenos Ajresu u advokatskoj porodici. Njegov otac Horhe Guljermo Borhes, osim advokature i predavanja pishologije na Visokoj školi modernih jezika u Buenos Ajresu, bavio se i pisanjem. Njegova majka Leonor Asevedo Suarez radila je kao prevodilac sa engleskog jezika. Dvije godine kasnije rođena je i njegova sestra Nora, koja će postati slikarka.

Horhe Francisko Isidoro Luis Borhes Asevedi književni rad započeo je kao pjesnik, nastavio kao esejista, a proslavio se kratkom prozom specifične vrste, koja je izraz izvanredno bogate mašte i velike kulture. Njegove „maštarije” (ficctiones), iako u osnovi pripadaju pripovjednoj prozi, bliske su eseju i čine svojevrsni destilat raznih kultura koje je ovaj istinski kosmopolit obilno upoznao na svom zanimljivom životnom putu – školovao se u Švajcarskoj, započeo književnu karijeru u Španiji (kao pristalica „ultraizma”, koji je prenio u Argentinu i primijenio u poeziji), predavao na američkim univerzitetima. A pored toga što je studirao i upoznao osnove klasične kulture (jednom je rekao da smo svi mi sinovi Platona i biblije), Bibliju i Kuran, on je proučavao i one koji stoje mimo glavnih puteva, kao što je, na primjer, slučaj sa kabalom.

A zapravo počeo je da piše u sedmoj godini kada je napisao prvu pripovijetku, u devetoj prevodi sa engleskog jezika Oskara Vajlda, a poslije čitanja Servantesa kada sastavlja jedan tekst o grčkoj mitologiji. Već tada se vidjelo da će dječak postati veliki pisac. Prijatelj njegovih roditelja Evaristo Karijega, književnik (čije su knjige bile tema jedne od Borhesovih knjiga) piše još 1909. stihove posvećene malom Borhesu i njegovoj majci:

„I da tvoj sin, malo dete/Kojim se ponosite, i koji počinje/Da oseća u glavi blagu/Čežnju za lovorikama/Treba da, na krilima snova,/Nosi plodove/Drugih blagovesti/Ubirući plodonosno grožđe/Vinove loze, loze Pesme.“

Govorio je i pisao i na engleskom, bez teškoća je čitao na njemačkom, italijanskom i portugalskom jeziku; znao je i staroengleski i staroislandski jezik tako da je bez ikakvih teškoća mogao da svjetska djela čita u originalu.

„Ultraizam je”, kako piše, Borhes „svođenje lirike na njen prvobitni elemenat: metaforu. Brisanje prosječnih fraza, sveza i nepotrebih pridjeva. Uklanjanje ukrasnih radnji, ispovijedanja, pridika, i izvještačene nejasnosti. Sinteza dviju ili više slika u jednu koja tako povećava svoju sugestivnu moć. Ultraističke pjesme se, dakle, sastoje od niza metafora od kojih svaka ima sopstvenu sugestivnost i sažima neviđenu viziju nekog dijela života.“

Prvu knjigu „Oduševljenje Buenos Ajresom” objavljuje 1923. godine. Poslednja knjiga koju mu je bolničarka čitala bila je Novalisova drama „Hajnrih fon Ofterdinger“, djelo u duhu mistično-religiozne simblike.

Borhes je želio da bude sahranjen u centralnom ženevskom parku, među stazama, i to bez ikakvog obilježja, ali kako to nije bilo moguće, pa je sahranjen na glavnom groblju u Ženevi. Marija Kodama, trideset godina mlađa od Borhesa, bila je po Borhesovom testamentu jedina naslednica svih njegovih prava. Iako je argentinska vlada godinama insistirala da Borhesovo tijelo bude iz Ženeve prenijeto i sahranjeno u njegovom rodnom gradu, Buenos Ajresu, Kodama to nije dozvolila.

Zanimljiva je i činjenica da je Kodama 1996. na poziv Silvije Monros Stojković, prevodioca sa španskog jezika, bila gošća Beograda. Na pitanje novinara da li je Borhes bio religiozan, Marija je odgovorila da je on to bio na neki svoj način. A on je na to pitanje davne 1965. odgovorio prijatelju i kolegi, argentinskom pjesniku Osvaldu Fereri: „Ako je Bog nešto što u nama teži dobru, da. Ako je zamišljen kao osoba, onda ne. Vjerujem u moralno ustrojstvo, možda ne univerzuma, ali svakoga od nas. I kao Blejk vjerujem u estetsko i misaono ustrojstvo čovjeka. Mislim da se ni kod njega to ne odnosi na čitav univerzum. Sjetio sam se Tenisonovog stiha o „Prirodi okrvavljenih čeljusti i kandži“. To je napisao nasuprot tadašnjem veličanju Prirode kao sušte blagosti.“


(NASTAVIĆE SE)

---