-PIŠE: MILICA KRALj

Uručujući mu italijansku nagradu Cino del Duca, koju je primio u Parizu, Žan d` Omerson, član Fancuske akademije nauka, pozdravio ga je riječima: „Ko je Borhes?Najslavniji, najznamenitiji, univerzalni, najpoznatiji među metafizičkim i poetskim tajnama... Vi niste samo sfinga današnje literature – VI STE ŽIVI MIT... čije knjige gutaju u tišini desetine hiljada obožavalaca po cijelom svijetu. Homer je bio veliki pjesnik – Borhes takođe, Vi ste jedan od najvećih, ako ne i najveći pjesnik ovoga doba.”

Temeljeći svoje maštovite proze iz zbirki „Opšta istorija beščašća” (1935), „Vrt sa stazama koje se račvaju” (1941), i „Maštarije” (1944), na naučnim činjeniciama ili bar na stavovima koji nijesu u suprotnosti s njima, Borhes dočarava ili, tačnije, stvara jedan svijet koji izgleda u isti mah i nevjerovatno fantastičan i realno moguć.

Čovjek koji nastoji da svijet shvati samo pomoću čulnog iskustva i na njemu zasnovanog racionalnog saznanja, po njemu, duhovno je gotovo mrtav, a iz njegove agonije ili bar letargije može ga prenuti samo maštanje. Bez snova, izmišljotina i filozofskih pretpostavki, život bi bio vrlo siromašani nedostojan življenja. Često ono što čini jednu pojavu zanimljivom i privlačnom (kao što je slučaj sa seksom), to nije ona sama, već ono što je okružuje i obavija jednim gotovo mističnim velom. Štaviše, Borhes sugeriše ideju o iluzornosti tzv. objektivnog svijeta i dopušta mogućnost da je on samo san ili maštanje ljudi s nekog drugog svijeta.

Šta sve čini srž Borhesovog zagonetnog djela, tih knjiga u kojima se nalaze biografije nepostojećih istorijskih ličnosti, vladalaca i prevratnika, putnika, mistika i razbojnika, vjernika i jeretika, u kojima se prikazuju nenapisane knjige i tumače na naučan način, a da ta učenost nijednom ne ugrozi tajnu i čaroliju.

O Borhesovim temama Rože Kajoa kaže da ih sve povezuje tema kružnog vremena. Ona povlači za sobom dvije druge koje predstavljaju njene projekcije u oblastima prostora i uzročnosti: temu lavirinta i temu povratnog stvaranja. Ove, pak, sa svoje strane podrazumijevaju simetrije i igre ogledala, sisteme saglasanosti i prostoznačnosti, tajne nadoknade i ravnoteže, koje predstavljaju istovremeno i suštinu i strukturu pripovijedaka i poema ovog pisca. Što se mene tiče, ja sam ubijeđen da su to strukture i saglasnosti i same vaseljene.“

Filozof razmišlja o čistom vremenu. Pripovjedač mora, povrh svega, da smjesti svoje likove u određeni prostor. Borhes je bio prinuđen da uspostavi vezu sa kružnim trajanjem uz pomoć kružnog prostora. Taj prostor je bio lavirint koji je kod Borhesa dobio vrijednost opsesije. Stvaran ili metaforičan, materijalan, moralan ili intelektualan, on predstavlja privilegovan prostor brojnih njegovih priča.

Jedan od onih, a bilo ih je popriličan broj koji se nisu slagali sa Borhesovim viđenjem književnog djela, bio je i pisac Anibal Raul Sančez: „Ne slažem se sa Borhesom. Ne slažem se ni sa njegovom zlobnom kritikom, ni sa njegovim promašenim nihilizmom, ni sa njegovim filmskim kritikama ni sa njegovom nevjerovatnom erudicijom. Pogotovo se ne slažem sa Borhesom kao čovjekom. Ali, nikakvo neslaganje me ne sprečava da obožavam velikog pisca kakav je on. Obožavam ga zbog oštrine njegovog duha, zbog odvažnosti njegove inteligencije...i produktivne vrijednosti njegove imaginacije. Ne poznajem nikoga, kod nas prije svega, ko se toliko predano posvetio književnosti...nikoga ko ima toliko vrlina kao književnik.“

Velike nagrade koje je dobio u raznim zemljama od najuglednijih institucija, dokaz su neponovljive genijalnosti Borhesove književnosti. A one se kreću od počasnog člana Akademije umjetnosti i nauka Sjedinjenih Američkih država, izraelske nagrade „Jerusalim“ (prije njega dobitnici su Maks Friš, Bertran Rasel...); u Francuskoj je dobio počasni doktorat na Sorboni i Zlatnu medalju za književnost Francuske akademije nauka i umjetnosti; Madrid ga je nagradio najvećom i najznačajnijom nagradom „Servantesovom nagradom“ za cjelokupno špansko jezičko podurčje; u Oksfordu je dobio zvanje počasnog doktora.


(NASTAVIĆE SE)

---