Esej „Borhes i ja“ razotkriva piščevu ličnost, njegove i književne i vanknjiževne uvide, njegove sklonosti, ali i slabosti; bolne i ranjive tačke, ali i zapanjujuću samosvijest o sopstvenoj izloženosti raznolikim, i dobronamjernim, ali isto tako i zlonamjernim tumačenjima. Na jednom mjestu kaže da su ga izabrali laviritn, ogledala, mačevi...

Lavirinti, ogledala,, biblioteka, smrt – simboli i kao samoizabrani pojmovi koje on nije tražio, već su oni posredstvom nevjerovatne imaginacije našli njega – svog autora koji će od njih, u nevjerovatnoj sprezi, sazdati osoben svijet, jedinstvenu biblioteku fikcije. Lavirint kao put u skriveno središte, u vezi s traganjem za izgubnjenom riječi i potragom za svetim gralom; takođe je vezan i za ideju pećine, za donjosvjetsku misterioznu putanju; lavirint ima zajedničku simboliku sa čvorom po tome što vezuje i dovezuje, sputava ali i sjedinjuje. Smatra se da je u vezi sa sklupčanom zmijom, sa krugom koje njeno tijelo u stanju mirovanja tvori.

Mač označava moć, zaštitu, autoritet, kraljevsko dostojanstvo, hrabrost, snagu, budnost, ali i fizičko istrebljenje. Posjeduje natrpirodna svojstva, bilo na zemlji, bilo pod zemljom; ali i prodoran uvid, pobjedu nad neznanjem, sposobnost totalnog razumijevanja.

Ogledalo govori istinu; samoostvarenje, mudrost. Odraz natrpirodne i božanske inteligencije, vrhunske koja se ogleda u Suncu, Mjesecu i zvijezdama. Odraz lika u ogledalu manifestuje privremeni svijet, kao i samospoznaju.

„Onaj drugi Borhes ukazuje se kao pod uveličavajućim staklom, ili još bolje kao pred ogledalom koje ne nudi samo odraz, već ukazuje na `ono iza`, dovodeći u pitanje nadmoćni idenitet `onoga ispred`“.

U književnom magazin CNAC (spas), u dvobroju jul– avgust 1982. godine, objavljen je razgovor koji je sa Borhesom vodio Rože Kajoa (1913–1979), francuski književnik, Borhesov prijatelj, član Francuske akademije nauka. Nakon njegove smrti na njegovom mjesto izabrana je Margaret Jursenar (prva žena akademik u Francuskoj). I Borhes i Kajoa nisu podnosili metafore, smatrajući da one postoje samo u prirodi. Priroda je ta koja kombinuje, mašta i predlaže objektivne idiograme. U tom razgovoru Kajoa podsjeća Borhesa na njegovu izjavu da su „temelji literature poslovica i epopeja, dva najvažnija žanra, to jest najstariji oblici književnosti. Borhes nastavlja da „književnost počinje fantastikom, mitom, kosmogonijom. Zatim u 18. vijeku izmišljaju realizam, i dalje vjeruje da je teologija jedan poseban oblik fantastične književnosti, a da je posebno Spinozina „Etika“ remek-djelo francuske književnosti, kao i Summa theologiae (Suština teologije) Svetog Tome. Ideal kome Borhes teži, kako kaže Kajou, „uvijek je Boalo. On je tamo, u daljini, u plavetnilu, ne dostižemo ga“. O Boalou Flober piše: „Ta ljudina će trajati koliko i francuski jezik“, a to znači besmrtnost.

Nikola Boalo, francuski pjesnik i teoretičar, čiji je pseudonim bio Depreo, napisao je „Pesničko umeće”, kritičko djelo u stihu o književnicima savremenicima. U njemu je definisao ulogu književnog stvaroca i kodifikovao različite lirske, dramske i epske žanrove.

U tom razgovoru Borhes kaže da postoji samo pola tuceta elementarnih metafora, opštih mjesta, kao na primjer život, san, vrijeme, rijeka, zvijezde, oči, žene i cvijeće ili voće.

Mislim da je ono što predstavlja pjesnika u suštini njegov ton. Ako razmišljamo o Vitmenu, na primjer, mislili smo na Vitmenov zvuk. Ili ako razmišljamo o Verlenu, to je Verlenov zvuk. Svaki pjesnik ima svoj zvuk, ima svoj ton, svoj način. Mislim da je to glavno. Naći ritam, naći zvuk svojstven svakoj pjesmi. I zato je napisao pjesmu Kamden 1892, posvećenu zadnjim časima Volta Vitmena u gradiću Kamdenu gdje je i umro:

„Miris kafe, štampe;nedelja je tih/i odvratno pusta.Ja vidim(jutro je,/na novinskoj strani uzaludno stoje/jadna, simbolična, dva ili tri stiha/kolege srećnika.U tom jutru istom,/jedan bledi starac u postelji leži,/u pristojnoj kući što pred bedom beži,/gleda se u umornom ogledalu čistom./Umirući gleda lik svoj on bez straha./Rukom traži, pipa, gde je brada gusta,/zbunjeno dodirne osušena usta./Kraj nije daleko.Kaže glasa plaha./Više ne postojim, al` u stih sam slio/ritam, sjaj života. Volt Vitmen sam bio.“

PIŠE: MILICA KRALj

(NASTAVIĆE SE)

---