-PIŠE: NEDJELjKO SAMARDžIĆ

Ovakva preporuka nije objašnjena narodnim prvacima nego je naređen popis koji se mora sprovesti do 1. oktobra 1896. godine. Takav razvoj situacije i nagli zaokret u politici primjene zakona izazvao je nemire u narodu. Uvođenje vojne obaveze teško je pogađalo priobalni pojas stanovništva i duboko zadiralo u ekonomske interese, pošto su u pomorstvu, trgovini, kao i radu u inostranstvu, mnogi Bokelji sticali znatne prihode, makar i za golu egzistenciju. Seoski dio naroda, koji je naseljavao brdsko-planinska područja duž granice sa Crnom Gorom i Hercegovinom, bio je osakaćen zabranom nošenja oružja, tradicionalne povlastice koja im je obezbjeđivala ponos i sigurnost, čast i ugled u društvu, odbranu od turskih uskoka iz Hercegovine i čuvanje granica Monarhije od eventualnih neprijatelja.

Kad se vidjelo da će pacifikacija biti silom sprovedena, vanrednim sredstvima i krvavim terorom, od Budve do Igala dolazi do manije traženja pravnih sredstava da se na legalan način izbjegne služenje vojnog roka. Jadni narod se ponovo našao na velikoj muci, s pravom i bez prava! Predosjećajući veliko zlo, Bokelji su zahtijevali da se od vojne službe oslobode djeca-hranioci. Mnogi nabavljaju ljekarska dokumenta o nesposobnosti roditelja da se sami izdržavaju.

U opštinskoj knjizi evidencije dokumenata opštine Herceg Novi, uredno vođenoj, nalazi se bezbroj prijemnica sa zahtjevima za oslobađanjem od vojske.

„...Stana, udovica, Vuković – s' Kamenoga – pita za oslobađanje sina Petra Vukovića od službe Landvera za 1869... Krsto Kosać s' Poda, pita isto za sina Gliga Kosaća... Špiro Pantović sa Sušćepana – pita za svoje oslobađanje od vojske za 1869... Risto Antunović sa Sušćepana – moli za sina Nika Antunovića... Vaso Zloković iz Bijele – pita za sina Spira Zlokovića... Joko Dostinić iz Kuta pita za sina Krsta... Joko Radojević s' Kamenoga – moli za sina Marka Radojevića...” I sve tako, unedogled, dok Načelništvo u Kotoru nije bilo zatrpano zahtjevima. Ispalo je da u provinciji Boke nema sposobnih regruta koji bi se odazvali pozivu. Po naređenju oblasnog kapetana Franca, 11. septembra 1869. godine, upućuje se Nota svim opštinama u kojoj se kaže: „da je od danas zabranjeno svako pitanje vezano za oslobađanje službe u landveru”.

...Danas, 22. septembra, general Vagner je sa ratnim brodom „Hofer“ uplovio u tijesnac Verige u 09.30 časova. Pratila su ga četiri manja ratna broda. Brod je usidren u blizini kotorskog pristaništa ali general ne nađe za shodno da izađe na obalu i obrati se okupljenom narodu zbog čega je i došao.

Kao što dolikuje u takvim situacijama, kapetan Franc je sa osam visokih vojnih oficira pohitao čamcem do „Hofera“ da pozdravi generala i zaželi mu dobrodošlicu. Franc se zadržao na brodu u razgovoru sa Namjesnikom oko pola sata. Nije poznato o čemu se pričalo.

Uglavnom, kapetan Franc se sa oficirima vratio i saopštio delegatima da se okupe u opštinskoj sali gdje će im se obratiti carski izaslanik. To je bio komadant kotorske tvrđave pukovnik Elger. Njega je Vagner ovlastio, ne da pregovara sa buntovnicima o mirnom rješavanju problema, nego sa izričitom naredbom da izjavi Namjesnikovu volju – šta se od građana očekuje i, po svemu sudeći, u tom času, nije mogao izabrati gore rješenje.

Za ovakvo stanje, političari, analitičari i istoričari kasnije su okrivili guvernera Dalmacije Ivana Vagnera i oblasnog kapetana za Boku Emilia Franca (Zloglasni), zbog toga što nijesu ništa uradili da smire strasti u uzavrelom vulkanskom grotlu, što je bilo očigledno i manje upućenima u svakodnevnim dešavanjima u Boki.

Nažalost, vrijeme će pokazati, veoma brzo, da je ovakav stav generala Vagnera bio ispravan, sa gledišta bečke vlade. Samo vojničkom oštrinom i silom uspio je za kratko vrijeme da ukroti oko tri četvrtine stanovništva, koje je moralo „zaboraviti” na bilo kakve zahtjeve i prestati sa ratnim pokličima.

Održavaju se skupštine u Kotoru, Budvi, H. Novom, Sutvari, manastiru Podlastva, Risnu, Krivošijama, Ublima, sve u cilju prevazilaženja problema primjene sile i odmazde.


(NASTAVIĆE SE)