-PIŠE: NEDJELjKO SAMARDžIĆ

Politički komesari i viđeniji građani savjetuju stanovništvo da se prikloni novom Zakonu. Nad sveštenicima i narodnim prvacima nadvila se velika odgovornost. Nije lako ćesaru reći NE, povesti narod u borbu, moguće iskopati domove i zatvoriti kućna vrata. A, još teže se odvojiti od golobrade djece i poslati ih da ratuju po tuđim atarima i dižu pušku na svoju braću – samo zbog tuđe slave i imena. Teška odluka! U svakom slučaju sumorna budućnost! Oni smireniji, imućniji i pametniji su da se sačeka do sjutra kad zasijeda Kotorska skupština; daće Bog da se problem riješi pozitivno i skine teret sa narodne grbače. Siromašniji, opet, zahtijevaju da se odmah krene u akciju i osvajanje utvrđenja; Paštrovići i Maine na Budvu, Brajići na Kosmač, Pobori na Stanjeviće, Grbalj na Trojicu i Goraždu, Krivošije na Dragalj i Crkvice.

Narodna volja i snaga nadvladali su razum!? Glavari su se morali povinovati volji svojih saplemenika. Prvi su počeli da se pripremaju Grbljani. Formirali su čete 20–50 boraca i rasporedili ih na vitalne tačke svoje teritorije, sa zadatkom da osmatraju kretanje neprijateljskih trupa, presreću vojne patrole, kidaju telegrafske žice i brane sela u slučaju napada. Odmah za njima organizovali su se Krivošijani i Poborani. Sakupljao se zadnji fišek baruta, oružje dovodilo u red, te molili bogati trgovci da prodaju džebanu, pregovaralo se, zadavala ljudska riječ, zaklinjalo na vjernost, uz pripreme kao da će rat početi sjutra.

„Uzdaj se u se i u svoje kljuse“! Pomoći nema, sva vrata zatvorena! Ostade jedina nada, Crna Gora. Delegacija svih ustaničkih područja, koju su sačinjavali Đuro Zec, Mihailo Klać, Ivo Bajković, Đuro Samardžić i Stevan Porobić, danas boravi inkognito na Cetinju tražeći pomoć od knjaza Nikole. Zahtjevi su se odnosili na primanje i zbrinjavanje nejači na crnogorsku teritoriju, kao i „nešto malo“ praha i olova – krijući, „da ni crna zemlja ne sazna“. Žalili su se na vlasti u Boki koje hoće da ih podjarme i pošalju u redovnu vojnu službu, kao i na zabranu nošenja oružja, narodno odijelo... Knjaz je unaprijed znao šta će tražiti delegati, sa pažnjom je saslušao njihove apele za pomoć i rekao:

„Moja glava je svakako na panj metnuta. Na grbači mi je Turska i Austrija. Ne znam s koje me strane viši jad bije. Da nije nji pomogo bi šakom i kapom, vazda smo se bracki pomagali. Ovako...!? Praha i olova vi nedam, nemam ni za moju vojsku, zaplijenjen je u Kotor od Austrije. Za roblje i smještaj... viđećemo, uradiće se nešto, neznam šta misli Austrija ako ve puštim na moj teren. Morate se malo strpljet. Učinjet ću sve što budem mogo, ma javno neću ni malijem prstom mrdnut. Za landver vi nemogu ništa: „ja sam vojnik i svaki moj Crnogorac od 15. do 60. godine, pa zašto da i vi ne budete vojnici kod svojije kuća?“

Definitivno, u srijedu, 6. oktobra, kapetan Franc dolazi u Risan, po drugi put, samo zbog Krivošijana. Sa sobom je poveo vojnu pratnju i okupio istomišljenike kako bi svi zajedno razumom uticali na tvrd orah koji je bezbroj puta uvođenju vojne obaveze rekao NE. Bila je to poslednja šansa i nada da će se nešto promijeniti nabolje i slomiti otpor tipičnom primjeru tvrdoglavosti i neukosti. Sve oči uprte su u Krivošije, ako oni popuste, sa uvođenjem vojne obaveze neće biti problema, onda će se ostali krajevi lako dovesti u red.

Drugi Francov zahtjev odnosio se na deblokadu tvrđava Dragalja i Crkvica, kako bi se ljudstvo moglo snabdjeti hranom i izvršiti smjena posada. U suštini, Francova ideja bila je da se karaule ojačaju ljudstvom i naoružanjem, dok za ostalo i nije mnogo brinuo.

„Čestiti kneževi“ – počeo je kapetan – „car vjeruje u vas i vašu odanost. Molim vas, lijepim putem, da zaboravimo nesuglasice i dogovorimo se k'o ljudi, bez ikakvih posledica, da date momke u landver, a ja obećavam da ću sve učinjeti da oni nikada ne pođu na ratišta izvan Boke Kotorske. Nikakve razlike nema između landvera i dosadašnje Narodne odbrane koju ste do sada obavljali. To je formalnost koju poštuje većina opština i delegata u vašem okrugu. Evo, tu su prisutni, možete ih pitati. Ne možete vi sami biti izuzetak da se suprostavljate carskoj riječi. To bi značilo da ste izdali Ćesara, našto bi on, iako to ne želi, na vas poslao silu. A, vi sami ne možete ratovati protiv Carevine.“


(NASTAVIĆE SE)