-PIŠE: NEDJELjKO SAMARDžIĆ

Suprotstavio mu se Todor Lazović, prekaljeni borac bez mane i straha, ljudeskara „pečenih” očiju:

„Vranc, nije samo landver u pitanju. Šta je s nošenjem oružja?! Zašto nam ukidate narodno odijelo da se svijet s nama ruga? Znaš li ti, kapetane, da narod živi u golom kršu, da nemamo nijednog puta izuzev onijeh koje je bog stvorio i kiše nanijele, nema nijedna škola, da je ćirilica proćerana iz sudova, škola i javnih ustanova?! A, to je, moj kapetane, k'o da mi diraš u crkvu, čupaš grkljan ili vadiš zenicu oka! Mi ostajemo pri našeme, ne damo ti soldate, a ti viđi šta ćeš i kako ćeš dalje...”

„Napraviće vam Car škole, i puteve, popraviti crkve, zaposlit djecu” – pokuša Franc još jednom na lijep način – „ako budete dobri i odani. Što se tiče landvera, shvatite muževi i gorski sokolovi, ja tu ništa ne mogu! Tako piše u Ustavu i to niko ne može izbrisati.“

„Viđećemo kapetane“ – umiješa se knez Tomo Odalović – „krv sve može da izbriše mimo crna obraza. Dali smo riječ i...i sikter! Ništa mi tebe ne vjerujemo. Kad doneseš od Cara napismeno da su naši zahtjevi ispunjeni, mi ćemo se smirit'. Ovako, prije ćemo paski poginut' nego pristat na tvoje prazne priče. Ako ti trebaju soldati dođi sam na Krivošije pa ih uzmi.”

Situacija se zakomplikovala, sjednica dostigla tačku usijanja. Svi su počeli da govore u jedan glas, a više oni koji podržavaju načelnika. I Franc je uvidio da je besmisleno dalje ubjeđivanje zabludjelih brđana i neotesanih prostaka pa je prešao na drugu tačku dnevnog reda, smatrajući da će ojačanjem karaula opkoliti ustanike i prisiliti ih na kapitulaciju.

Tako je sve krenulo krivim putem, naopako! Delegacija krivošijskih ustanika nije pristala, ni po koju cijenu, da dopusti prolaz jedinicama za snabdijevanje utvrđenja. Čak su namjesniku postavili i uslove:

„Dozvolit ćemo ti da sa vojskom patroliraš nesmetano do Smokovca i do sredine brda risanskoga, ali ako ta' biljeg prođeš – puknut će ti pogibija!“

Franc je bio bijesan kao ris. Šačica divljaka, pa još i uslove da mu postavlja!? Mučna i tegobna atmosfera prijetili su već da se pretvore u krvoproliće. Kneževi su se došaptavali, a potom uzeo je riječ stari Milan Radojičić.

„Vidi Vranc! 'Vako ćemo! Mi dobro znamo šta je glad i, ako su ti ljuđi gladni, nećemo da grijeh i kletva pa'ne na naš kućni prag. Dozvolićemo da pet soldata odnese 'ranu do tvrđava. Ni jedan više! Kad se oni vrnu, nakon sedam dana možeš poslat drugu turu provijanta.”

Bolje išta nego ništa, razmišljao je kapetan, jer kako su razgovori tekli, nije očekivao toliko.

„Je li vjera ljudi...da ih nećete dirati?”

„Vjera kapetane, zadajemo ti božju vjeru! Ni dlaka im s glave neće falit' dok su na našu teritoriju.“ Tako se okončao poslednji dogovor u Risnu, na obostrano nezadovoljstvo, a ljudi u relativnom (ne)miru razišli svojim kućama.

7. oktobra, 1869, vrijeme je bilo lijepo i toplo, pravo jesenje. Nikome nije padalo na um da bi ovo mogao biti krvavi dan i da će se, prvi put od dolaska Carevine na ove prostore (1814), proliti ljudska krv! Za to je isključivi krivac kapetan Franc, sa svojim pomoćnicima, jer je pokušao, na veoma kvaran način, da pogazi jučerašnji dogovor. Sila može svaku riječ da satre, ali istinu ne može da ubije! Nije vjerovao u odvažnost i hrabrost šačice ljudi sa Krivošija da se može osmjeliti i dići ruku na carsku vojsku.

Pod plaštom obmane i velom tajnosti, da se hranom tobož snabdiju izgladnjeli vojnici, poslao je do zuba naoružano odjeljenje od 46 vojnika, pod komandom poručnika Ladislava Rineka, da pojača posadu karaule u Dragalju. Da situacija bude još gora, vojnici uopšte nijesu nosili hranu za tvrđavu, izuzev trodnevnih potreba suvog obroka koje se koriste u redovnim aktivnostima. Umjesto hrane dato im je 400 forinti kako bi posada utvrđenja mogla od lokalnog stanovništva kupovati namirnice.

Opis detalja njegovog putovanja do Ledenica, sukob sa ustanicima i povratak (bijeg) natrag u Risan, variraju od pisca do pisca. Publicisti bliski Monarhiji, svi, napominju da je vojska bila kukavički napadnuta od ustanika. Na sreću, odavno je poznato da pojmovi „biti napadnut“ i „braniti se“ spadaju u različite kategorije sa istim dejstvima, ali suprotnim svojstvima.


(NASTAVIĆE SE)