-Piše: dr Radomir Prelević

Poema Voja Vujotića o kojoj je riječ ima i još jednu vrlinu. Jedan dio nje davno je čuo od svog plemenika Đorđije Perišina Gogića, zbog čega valja zahvaliti i izvornom i poizvornom kazivaču. Bitan je cilj koji se ovom poemom postiže. A on je zaista velik. I ko ne bi zahvalio i jednom i drugom kazivaču: „Ko ovu divnu uzvišenost ne bi preporučio za štampu!”

Privrženosti poetskom izražavanju kod ovog pjesnika vjerujemo da doprinosi presudno njegov životni optimizam koji ga upućuje da i ozbiljnu i složenu materiju iskaže na način koji je prijemčiv čitaocu. To se najbolje vidi u njegovoj poemi „Slovo o Dugi” (2008.) koja i ima podnaslov „istorijsko-etnološko-humoristički spjev”. Uz ovo djelo objavljen je piščev uvod, zatim predgovor akademika dr Dušana J. Martinovića, kao i pogovor „Na ognjištu predaka” profesora Jagoša Batrićevića, koji se ovdje prenose u odlomcima.

„Ovaj spjev je himna prošlosti, a dijelom i sadašnjosti sela Duge. Himna mojega zavičaja. Svaki emotivni čovjek nosi u srcu svoj zavičaj, voli ga, o njemu misli, brine, sanja, pjeva, piše, njegov je dužnik, za njega se bori, za njega gine... Ko ne poznaje prošlost svog zavičaja, taj nema prošlosti, zaboravio ju je. Zavičaj i njegova prošlost ne smiju da se zaborave, jer zaborav je trajno umiranje. Ko nema prošlosti, nema ni temelja na kojima će graditi svoju budućnost. Zavičaj bez prošlosti, to je kuća bez temelja. A kuća bez temelja nije kuća. Poznajući prošlost, čovjek korača ka budućnosti. A ko zaboravi prošlost, obestrviće se kroz stranputice budućnosti.

Čovjek može sve da izgubi, čak i državu, ali zavičaj nikada. Zbog toga pjevamo o zavičaju.”

Akademik Dušan J. Martinović u svom predgovoru naročito ukazuje na autorovu privrženost svom rodnom kraju:

„Poema razložno nazvana `Slovo o Dugi` satkana je stilom vrsnog deseteračkog kazivanja. Sveobuhvatna je. Kazuje mnoge detalje za selo Dugu, luku na lijevoj obali rijeke Morače u Bratonožićima. Za čuđenje je kako je njen autor uspio da toliko detalja o svom selu nađe, stilizuje i slikovito obradi u stihu, i to bez ijednog nerimovanog stiha. Prosto nevjerovatno!

Iz ovog rukopisa jasno se vidi da je autor pjesme Vojislav A. Vujotić – Dužanin veliki privrženik svoga sela, svoga zavičaja, svoje rodne Duge. Otuda nije za čudo što on ovako strasno pjeva o svom zavičaju, nostalgično, eruditski i akribično, zbog čega poema obiluje sa toliko detalja. (...) Kako i sam podnaslov ovog djela kazuje, poema obrađuje istoriju sela Duga, njegovu etnologiju, a djelimično daje i humor. Lijepo je kada se u nekom djelu, nakon čitanja ozbiljnih istorijskih i drugih tekstova (koji svojom tragikom zamore čitaoca), nađe i poneki humoristički detalj, u konkretnom slučaju stih, koji će čitaocu dati tren oduška i opuštanja, odnosno odmora. O tome je Dužanin, svakako, mislio kada je pisao ovu poemu”.

Profesor Jagoš Batrićević svojim pogovorom „Na ognjištu predaka” osvjetljava motivaciju i emociju autora za stvaranje poeme „Slovo o Dugi”:

„Vujotićev spjev `Slovo o Dugi` može se zamisliti kao jedna prilično visoka piramida izgrađena od zavičajnog kamena u koji su uklesana brojna imena, događaji i toponimi, i što ne reći, velika, zaista velika, topla i iskrena ljubav autora. I ovdje se pokazalo koliko je pamćenje neophodno za svako ozbiljno stvaralaštvo. U nevelikom selu Dugi (Bioče), koje se nadnijelo nad Moraču, kao da joj prijeti, ili predaje neke poruke, a možda i moli – jer su suša i žeđ morili i cijedili znoj njegovih žitelja. Česta su bila ljeta kada se sa obrađenih njiva nije imalo što unijeti u kuću. Tu su se od davnina Dužani sklonili, tražeći čvrsta skloništa od brojnih istorijskih stihija i ugroženosti. Na tom posnom zemljištu i tvrdom kamenu opstajali su Dužani evo već skoro pola milenijuma (otkako imamo podatke iz turskih deftera o ovom selu). U minulim vjekovima nije bilo pismenih ljudi da zapisima čuvaju prošlost da se ona ne zaboravi, pa su se Dužani služili predanjima. A ona su od generacije do generacije bila popunjavana i pričama koje su se udaljavale od sigurnih podataka. No, i kao takva, ona su ostala skoro jedini izvor saznanja o ovom selu i njegovim žiteljima. I autor će reći:

`Te otuda za naša saznanja

Jedino nam ostaše predanja`.

I Vujotić se, normalno, koristio predanjima, ali je i veći dio svoga djela, u sadržaju, izgradio na podacima i iz novih vremena, koja su zapamtili ljudi (očevi, djedovi), koje je i autor poznavao, ili su mu njihova kazivanja bila dobro poznata. Tako je ova poema postala jedna gusta potka izvedena od bliže i dalje prošlosti, a ne i malim dijelom i sadašnjosti”.


(Nastaviće se)

---