-PIŠE: DR RADOMIR PRELEVIĆ

Rukopis je podijeljen na nekoliko poglavlja i sveobuhvatan je. Počinje od prvih pomena sela do najnovijeg doba. Prožet pričom o istoriji bratstva, razvitku, mukama i patnjama... Nije izostavljen ni humor kroz varnice. Tu su priče o Manastiru Dugi, znamenitosti četiri crnogorska plemena, o nastanku sela Duge i odlasku njenih žitelja u svijet, o tragedijama da opomenu mlađe, da se ne ponove više nikada. Knjiga je splet sudbina, dokučuje davno prohujale ljubavi i njihove posledice. Kazuje burnu i tešku prošlost Vujotića, o životu više po pećinama i savardacima jer su neprijatelj i stihija pojate često predavali plamenu. Opet su pojate podizali, neprijatelj ponovo palio... No, opstajali su. Hronika kazuje o mnogim Dužankama vrijednim radnicama, ali i hrabrim borcima, heroinama crnogorske istorije. Autor je ovdje neke ovjekovječio. Tekst je opširan. Ipak, mogao je jače zasjati: krivac za nedokučeno nije autor, već njegovi bratstvenici (čast pojedinima) jer nijesu pomogli kako bi djelo bilo sveobuhvatnije! Bez ovakvih knjiga, za mnoge događaje nikad se ne bi saznalo. Vjerujem da će plijeniti pažnju čitalačke publike, posebno bratstva Vujotića, te je kao takvu svesrdno preporučujem za izdavanje'.

Na samom kraju „Hronike Duge“ objavljen je i sledeći zapis prof. dr Pavla Bogetića.

– Oni koji se bave istorijom a nijesu istoričari u nju su – zaljubljeni. Jedan od njih je i Vojislav Vujotić, dipl.ekonomista iz Duge kraj Podgorice, po vokaciji novinar, publicista istraživač istoričar, humorista...

Vujotić je nakon više decenija minucioznog proučavanja istorije Crne Gore i njenih plemena, posebno Pipera i Bratonožića, u knjizi,,Hronika Duge“ prikazao mukotrpne, junačke i plemenite stranice žitelja sela Duga (Vujotića, Savovića, Stefanovića i Radojevića). Otrgao je od zaborava legende i predanja. Detaljno je prikazao (na 900 strana) genealogiju, seobe i ljudske sudbine bratstva Vujotića. Na svjetlost dana iznio je primjere njihovog čojstva i junaštva i na taj način im podigao monumentalan spomenik, čiji će obrisi vremenom bivati svjetliji.

Ovim djelom Vojislav Vujotić se svrstao u plejadu poznatih istraživača genealogije crnogorskih plemena i bratstva, zbog čega zaslužuje komplimente i priznanja.

Kad se ima u vidu sve što je rečeno i napisano u stručnoj literaturi o „Hronici Duge”, razumljivo je što je o njoj više puta pisano i u sredstvima javnog informisanja.

Među prvim novinskim tekstovima koje nalazimo u arhivi Voja Vujotića je onaj koji potiče iz pera V. Kovačevića, koji je objavljen u „Pobjedi“ maja 1954. godine, a naslov mu je „Štafetna palica u ruci 78-godišnjaka“. Tu je riječ o Vojovom ocu Andriji Vujotiću, koga su inače zvali krilati Andrija. Početak tog šireg napisa glasi:„Tek što smo upali u kancelariju Sreskog odbora Socijalističkog saveza u Titogradu, uočili smo paket u bijelom omotu. Na njemu je pisalo Andriji Vujotiću, Duga, Bioče, od Sreskog odbora Socijalističkog saveza. U tom momentu je službenik unio još jedan paket u vidu šahovske kutije, na kome je bila ispisana ista adresa.

– Andrija Vujotić... Molim vas, ko je to?

–Najstariji nosilac štafetne palice u ovom srezu, a vjerovatno i u čitavoj zemlji, odgovorio je predsjednik Sreskog odbora Socijalističkog saveza, drug Spaso Drakić. Star je 78 godina, a već je peta godina kako redovno nosi štafetnu palicu za Titov rođendan; trči sa omladinom i ne da nikome drugom da je pronese pored njegovog rodnog mjesta. Ove godine nosio je republičku štafetnu palicu više od 700 metara“.

Glavne teze iz ovog napisa ponovio je Vasko Radusinović u „Pobjedi“ od 29.10. 1997.godine, u svom tekstu, podsjećanju, „Komita i štafeta“.

Zatim je Jovan Stamatović u „Pobjedi“ od 8.10.1999.godine za rubriku „Naši saradnici“ predstavio Voja Vujotića tekstom „Lovac i novinar“,koji prenosimo u cjelosti. „Najbolji novinar među lovcima i najbolji lovac među novinarima. Ovako prijatelji oslovljavaju Vojislava Voja Vujotića, penzionera iz Duge kod Podgorice. I zaista su u pravu, jer Vojo Vujotić za naš list piše od daleke 1949. Bilješke, aforizme, tekstove o lovačkim dogodovštinama, reportaže... Imao je, naime, svega 15 godina kad je napisao prvi tekst za „Pobjedu“.


(NASTAVIĆE SE)

---