-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Trpeza u Požarevcu bila je bogata i raznovrsna. „Hljeb i sir bješe početak, zatim je dolazila supa od pirinča, goveđina, pečenje jagnjeće, pileće, alva (tursko jelo od pšenična brašna, meda i masti, vrlo do bro i kod Turaka toliko omiljeno da u šali od onog koji obuče novo odijelo traže alvaluk, bakšiš za alvu. Alvadžija nosi to jelo ulicama u turskim varošima i prodaje). Zatim doniješe pržene ribe iz Morave, kiselo bivolsko mlijeko sa prženim ze mičkama i jedna torta završiše ručak. Služili su dvije vrste `leba, vruću proju i pšenični hljeb..., zapisao je Oto Dubislav Pirh. Posebno je svečano bilo prilikom proslave Božića, Uskrsa i drugih većih praznika, kada je knez u dvoru priređivao svečani ručak. U posjetu kneževoj porodici u Požarevcu često su dolazili i ćerke Jelisaveta i Pe trija, te braća Jovan i Jevrem. I Milan i Mihailo su voljeli svoje stričeve, pa su često oca pitali za njih, da su ih se uželjeli i da bi voljeli da ih vide.

Ljeti se ustajalo pred zoru, a zimi oko 6 časova. Kneza su u dvorištu najčešće čekali poslužite lji i činovnici; najprije su vođeni šaljivi razgovo ri, a potom se prelazilo na ozbiljne teme. Često su ovim razgovorima prisustvovali i kneževi sino vi Milan i Mihailo. Oko 8 sati uveče služena je večera, a potom se kretalo na spavanje. Od dnevnih zanimljivosti posebno je bilo kolo koje se često igralo pred kneževim konakom, uz nezaobilazne svirače, kao vid razonode. Naravno, ni život na dvoru nije bio savršen, bilo je napetih situacija sa poslugom, pojedinim radnicima, krađa. Sve je ovo oslikavalo život i svakako uticalo i na odrastanje sinova kneza Miloša. Negativni uticaji sredine posebno su se odražavali na mlađeg sina Mihaila, što je bilo izrazito vidno u njegovom ponašanju i odnosu prema učiteljima.

Mihailo je bio zdravo, veselo, nestašno, ali i umiljato dijete. Imao je kudrastu i kovrdžavu plavu kosu, osobito lijepe i vesele oči i glavu malo dugu ljastu u visinu. Kako su savremenici zabilježili, „u cijelome vrlo lijep, otvoren, veseo i mio dečko“. Još od ranog djetinjstva svi su ga zvali Manja, Manja-beg ili Manji-beg, često i Mlađa, tepaju ći mu što je bio manji i mlađi od brata Milana. Iako se mnogo više pažnje obraćalo na Milana, prestolonaslednika, mladi knez je i te kako osjećao svu toplinu majčinske ljubavi. Odrastao je uz maj činu ljubav i, kako su memoaristi zabilježili, od nje je naslijedio skromnost, umjerenost, ozbiljnost i strpljivost. Uz Naku (kako je zvao majku) i Dajku (sestru Jelisavetu), osobito je volio brata i bio gotovo uvijek uz njega. I kao nestašno dijete od tri godine volio je sve da vidi uz brata, pa i da ide na vježbanja, te Dimitrije Davidović piše knezu Milošu septembra 1826. godine „Milan i Mijail begovi zdravi su, hvala bogu, i veseli, vozaju se po vas dan na karučicama i idu na eksercir“. Nijesu bili rijetki slučajevi da se dječaci igraju i trče po avliji po cio dan. Bezbrižno djetinjstvo u Po žarevcu, Mihailo je proveo u igranju i učenju sa bratom i ostalom djecom. Kako je Pirh zabilježio: „Oni se igraju kao ostala djeca; na čelu požarevačke djece, uz pratnju dobošara, podražavaju vježbanjima koja su tu skoro bila“. Pored brojnih vojničkih igara, egzercira, djeca su se često igrala i dru gih igara. Popularna je bila igra jurke (šuge), gdje se izabere jedan igrač koji juri, a ostali bježe i trude se da ne budu uhvaćeni. Kada igrač koji juri dodirne nekog od igrača koji bježi i kaže „šuga“, ovaj preuzima njegovu ulogu i igra se nastavlja. U „igri orasima“ Mihailo je često bio dosta uspje šan. Najprije se pravila kupa, gomilica od četiri oraha koja je udaljena od mjesta gađanja 10–15 meta ra. Svaki igrač je imao pripremljeni najkrupniji orah kojim je gađao, a moglo se gađati jednom do tri puta. Mihailo je bio prilično vješt u gađanju, pa je često znao da uzme i po kilogram oraha. Djeca su posebno voljela da simuliraju borbe između Srba i Turaka, što se nerijetko završavalo i že stokim prepirkama.


(NASTAVIĆE SE)

---