„Ispravan, otmen, živ, čak i malo žustar, ali po svojim prirodnim osobinama pravi vaspitač i pedagog“, učitelj Georgije Zorić je ubrzo razumio brigu i zebnju kneginje Ljubice. Kneževi sinovi su odrastali u sredini gdje se pred njima govorilo o svemu i svačemu, govorilo se o krivcima, kaznama, mackama, kako je ko izdržao šibu, sve često propraćeno brojnim psovkama. Negativne uticaje sredine na Milana i Mihaila učitelji su brzo uočavali. Jedan od primjera koji je zabrinuo Zorića bio je Mihailovo ponašanje da kida glave vrapcima koje su kneževi panduri skidali sa krova konaka. Uprkos svemu, knez Miloš nije htio da donese odluku i djecu udalji od svojih odanih momaka u Požarevcu.
Kada se mladom Mihailu na proljeće 1833. godine pojavio određeni svrab, Zorić je vjerovao da je to šuga koju je dobio družeći se sa kneževim pandurima i slugama. Iako se sa šapatom pričalo o tome, Zorićeva ćerka Olga je nakon jedne igre sa Mihailom ljutito izgovarala: „Šugavi Mihajlo”. Mladi knez joj je odgovorio tako što je na ljuljšci u dvorištu zaljuljao tako jako da zamalo sa ljuljaškom nije odletjela u gornji sprat konaka.
Mihailo nije volio Zorića, niti je cijenio učiteljev autoritet. Jednom prilikom, kada je trebalo da bude kažnjen za nestašluk, nije to dopustio. Dok ga je učitelj jurio po učionici, mladi knežević je bježao oko stola, da bi na kraju uzeo makaze i prijeteći „ded ko sme da me dirne” izašao natraške kroz vrata i pobjegao kod majke. Nakon batina koje je dobio, kneginja Ljubica uzme tablicu pa mu kaže: „Kad nećeš da slušaš učitelja, a ti budni sam učitelj, pa uči sine, Naku tvoju”. Kad je kneginja krenula da piše i sriče slova, zapitkujući pritom Mihaila sve da li je tako, knežević je brzo odustao, pogotovo kad je čuo da se djeca igraju po dvorištu, ali je naučio važnu lekciju – koliko je teško biti učitelj. Zorić je tada svakako bio ubijeđen da preko odabranih pripovjedaka i lektire, te moralnih pouka, ne može prodrijeti do Mihaila. Jedino rješenje bio je razgovor sa knezom Milošem.
U prvom razgovoru sa knezom, Zorić je podvukao da više ne može dozvoliti da se djeca u slobodne vrijeme druže sa pandurima i slugama. Kako knez Miloš nije bio naviknut na ovakve zahtjeve i praktično naređenje, ljutit, učitelja nije udostojio nikakvog odgovora. Sjutradan su kneževići Milan i Mihailo u učionicu došli sa neočišćenim cipelama. Kako je Zorić vodio brigu i o njihovom izgledu, na primjedbu da su im cipele prljave Mihailo je odmah odgovorio: „Babo kaže, da nema ko da nas očisti, jer vi zabranjujete da idemo u momačku sobu“.
Ljutnja i jarost kneza Miloša protiv učitelja njegovih sinova polako se pretvarala u otvorenu mržnju. Knez je često, prilikom boravka u Požarevcu, znao da pozove Zorića, a u nestrpljivom iščekivanju bi zviždao i lupao prstima po prozoru konaka. I kada bi učitelj ušao u sobu, knez bi nastavljao da zviždi i lupa kao da nema nikoga u sobi. Nakon što bi Zorić više puta ponovio: „Gospodaru, Vi ste me zvali“, knez bi ga otjerao i ne okrećući se ka njemu. Knez Miloš nije mogao da prihvati Zorićevo ophođenje, ali je bio nemoćan jer je učitelj bio ruski podanik. Zbog toga se često okretao sitnim smicalicama, dok je samom Zoriću najteže padalo što su mladi kneževi bili upućeni u njihov sukob. Jedan od primjera prepucavanja kneza i učitelja, a preko samih Milana i Mihaila, dogodio se kada je Mihailo na kraju jednog časa rekao Zoriću: „Babo nam je rekao, da te više ne zovemo Gospodinom“. Učitelj je na to odgovorio: „Meni je pravo. Zovite me svinjaru, pa kad vas neko zapita ko vas uči, recite mu svinjar“. Djeca su brzo prenijela odgovor knezu, koji je na Zorićevu domišljatu poruku kratko i ljutito odgovorio: „Oca mu njegovog, zovite ga Gospodine“.
Uprkos brojnim trzavicama, Milan i Mihailo su dobro učili i napredovali u brojnim disciplinama. Ispite su polagali redovno polugodišnje, u prisustvu kneza Miloša i kneginje Ljubice.
PRIREDIO:
MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)

---