-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Februar 1877. godine

Kao i ranije, Istočno pitanje je kod svih stalno pred očima. Ma koliko se mi trudili da ga zaboravimo i da sebe oraspoložimo, ma koliko krili svoj cinizam, uvjeravajući svakoga, a prije svih prvo sebe, da je sve izmišljeno i falcifikovano, ma koliko zagnjurivali glavu u jastuk kao mala djeca, da ne vidimo strašno priviđenje – to priviđenje je, ipak, ispred nas, nigdje nije otišlo, stoji i prijeti nam kao i ranije. I zluradi cinik, i pošteni građanin, i nezanteresovani besposličar, i lijenština – svi oni osjećaju da ima nešto što još nije ni na koji način riješeno i nije završeno, da ima nešto što se ne može odlagati i što se mora završiti, i to nešto nas stalno zove i traži da to riješimo prije ili kasnije.

Najblaže rečeno, treba nešto uraditi ili završiti, a bilo bi dobro ako se završi, po mogućnosti, što bolje. Međutim, vrijeme teče i samo teče, i već stiže proljeće. Šta će nam donijeti to proljeće? Neki kažu da je za to vrijeme prošlo. To sami Bog zna je li tako! Za dobra djela vremena ima uvijek. Hoće li se nešto uraditi do proljeća, hoće li već reći nešto konačno ili, barem, za godinu dana. Sada u Evropi niko ne računa da treba rješavati Istočno pitanje za godinu dana, a ni Turskoj se ne žuri za toliko vremena. Konačna rješenja za godinu dana, možda, i odgovaraju Evropi, dok drugim, baš i ne. A šta će biti sa ovim drugim, posebno sa onim tamo iza Dunava? O njima misli samo ruski narod.

U novinama se uzgred pominjalo da je ove zime u Moskvu dovezeno više grupa unesrećenih mališana iz porodica, koje su bile ratom uništene. Djeca su bila iz slovenskih zemalja i skoro sva su bila siročad. Njih su zbrinjavali privatno po kućama i po nekim ustanovama. To je dobro, samo da se ne prekida i da se organizacija vrši po cijeloj Rusiji u najširem obimu, jer je to samo čin dobročinstva i tu djecu treba čuvati, jer su to budući Sloveni.

Uzgred rečeno, ja sam se više puta pitao kako će nahraniti tih nekoliko stotina hiljada gladnih usta Bugara, Bosanaca, Hercegovaca i drugih, koji su pobjegli od svojih mučitelja poslije pokolja i razaranja u Srbiju, Crnu Goru, Austriju i gdje su god mogli negdje drugo.

Svjestan sam koliko treba novca da ih prehrane, znajući da ni Srbi, ni Crnogorci nemaju taj novac, da i oni sami nemaju šta da jedu i nije mi jasno kako te stotine hiljada mogu da prežive sa svojom malom djecom i da u ove hladne zimske dane obuku sebe i svoju djecu.

Priča se da su nedavno dovezli u Moskvu još jednu „turu djece“ od tri do trinaest godina, koju je primilo Pokrovsko udruženje milosrdnih sestara. Kažu da su Pokrovske milosrdne sestre te male srpske djevojčice smjestile zajedno sa Bugarkama, koje su ranije došle i da ih pazi jedna od sestara, koja zna srpsku jezik, tako da je to djeci mnogo drago i zbog toga su dobro raspoložena. Naravno, djeci je lijepo i toplo, ali sam nedavno čuo od mog prijatelja, koji se vratio iz Moskve, jednu epizodnu priču o karakteru i moralu tih srpskih djevojčica.

Srpske djevojčice sjede u jednom ćošku, a Bugarke u drugom i ne žele da se međusobno igraju, niti žele da razgovaraju jedna sa drugom, a kad pitaju Srpkinje zašto ne žele da se igraju sa ovim drugim djevojčicama, one odgovaraju: „Mi smo im dali oružje da se zajedno borimo protiv Turaka, a oni su ga sakrili i ne bore se protiv Turaka“. Ovo je, po meni, veoma zanimljivo. Ako osmogodišnja i devetogodišnja djeca govore takvim jezikom, to znači da su to čuli od očeva i ako se takve riječi od očeva već prenose na djecu, to znači da među balkanskim Slovenima postoji strašna mržnja i razdor. Mržnja je ostala u njihovim predanjima i ona je sačuvana u njihovim pjesmama, ali bez jedinog i najvećeg svog centra – Rusije, nema sloge među Slovenima, neće se moći Sloveni sačuvati bez Rusije i Sloveni će potpuno nestati sa lica zemlje, ako se bude živjelo u zabludi, kao neki srpski intelektualci ili kao razni civilizovani proevropsi Česi. Imaju oni dosta sanjara. Skoro svi ti žive u svojim zabludama...


(NASTAVIĆE SE)

---