-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Sjećate li se vi Puškinovih stihova iz „Pjesme o zapadnim Slovenima“ i iz „Pjesme o bici kod Velike Zenice“? Tamo su ustanici predvođeni Radivojem krenuli u rat protiv Turaka.

Dalmatinci, kad su vidjeli našu vojsku,/ Zasukaše svoje dugačke brkove,/Staviše na glave svoje kape nahero/I rekoše: „Idemo i mi sa vama“. I u drugoj pjesmi; Beglerbej sa svojim Bosancima/ Došao je iz Banjaluke u boj protiv nas./ Ali, čim su konji njihovi zarzali/ I njihove krive sablje/ Zasvjetlucale na suncu kod Velike Zenice, /Dalmatinske izdajice su se razbježale!

Evo, opet da vas pitam, sjećate li se vi ovih stihova? Ja ću da vam unaprijed odgovorim u ime vas svih da se niko ne sjeća ni prve, ni druge Puškinove pjesme. Možda se sjećaju neki stari filolozi, ali samo oni, koji su dobro stari. Neka ja griješim, možda mislite da ja to činim iz pakosti, ali ja sam, ipak, u to čvrsto ubijeđen. Između ostalog, znate li vi, gospodo, da je „Pjesma o zapadnim Slovenima“ remek-djelo među svim Puškinovim remek-djelima, ne govoreći sada o političkom značenju i proročanskoj viziji ovih stihova, koji su se pojavili još prije pedeset godina. Ta činjenica da su se ovi stihovi pojavili kod nas, baš u to vrijeme, veoma je važna, jer su Rusi još tada proročanski predosjetili da treba podržati buduće bratstvo i jedinstvo Slovena.

Ni u jednoj kritici ja nikada nijesam pročitao o ovim „Puškinovim djelima“ da su ona remek-djela. Oni su se tako odnijeli prema njima, međutim, ja mislim da su to prava remek-djela, čak i više od toga. Po meni, mi smo tek počeli da upoznavamo i ponešto učimo od Puškina, jer je on za nas genije, koji je daleko ispred svih nas i zadugo ga niko neće preteći u Rudiji. On jeste Rus, pravi Rus i lično snagom svog genija je stvorio od sebe Rusa, a mi i sada dobijamo znanje od sakatog bačvara. On je bio jedan od prvih Rusa, koji je razumio ruskog čovjeka u potpunosti i osjetio ga u sebi, svojim primjerom pokazao kako mora ruski čovjek da gleda na svoj narod, na rusku porodicu, na Evropu, na sakatog bačvara i na Slovene. Humanijeg, boljeg i inteligentnijeg pogleda na sve ovo stanje nema, niti je bilo ni kod jednog Rusa, a ni kod nas uopšte.

Ali ja sada ne bih o tome mnogo pričao, samo ću vam za „Pjesme“ reći, kao što vam je, možda, poznato, one su uzete od Puškina i objavljene u knjižici „La Gouzia“ na francuskom jeziku, koju je napisao Merima, i po njegovom sopstvenom priznanju, a na njegovu sreću, nije izlazio iz Pariza. On je umro. Bio je mnogo talentovan pjesnik i u toj svojoj „La Gouzia“ prikazao je Slovene kao Francuze, i to Francuze-Parižane, a drugačije oni i ne umiju, jer za pravog Francuza, osim Pariza, ništa i ne postoji.

Pročitavši tu knjižicu, Puškin je obavijestio autora u Parizu i posluživši se njome napisao je svoje pjesme tj. Francuze, koje je opisao Merima, oživio u Slovene i to je, naravno, ta „Pjesma o zapadnim Slovenima“, pravim Slovenima, koji su se već srodili sa Rusima. Naravno, ovih pjesama nema u Srbiji, kod njih se pjevaju druge pjesme, ali svejedno, Puškinove pjesme su sveslovenske, narodne, koje su istekle iz slovenske duše, izašle iz srca Slovena, iz njihovih običaja i slovenske istorije.

Ja bih tim visokoobrazovanim Srbima, od kojih su mnogi sa nepovjerenjem gledali na Ruse sve ove godine, pokazao, na primjer, Puškinovu pjesmu „Crni Đorđe“ ili onu „Pjesma o bici kod Velike Zenice“. To su dva remek-djela i dva prava bisera u Puškinovoj poeziji. One su, vjerovatno, sasvim nepoznate u našim školama, ne samo učenicima, nego sasvim sigurno i učiteljima, koji su bili iznenađeni kad su čuli prvi put za njih da su to prava remek-djela, a ne „Kavkaski zarobljenik, ili „Cigani“. Ipak je dobro što su, barem, prošle godine ubacili u program škola ove pjesme.

Sudeći po tome kako teku stvari, teško će Srbi uskoro imati više saznanja o ovom najnepoznatijem ruskom velikanu, ja mislim da ovako treba definisati našeg velikog Puškina, za kojega kod nas do sada ne znaju hiljade i desetine hiljada naših intelektualaca, da je on bio Rus i pjesnik ogromnih dimenzija i za kojega mi nijesmo uspjeli da ni do danas sakupimo novac za njegov spomenik – što će biti zapisano u našoj istoriji.

A Srbi kad pročitaju ove „Pjesme“ vidjeće, naravno, šta mi mislimo o njihovoj slobodi, da li ih poštujemo ili ne, da li se radujemo njihovom oslobađanju ili ne i hoćemo li da ih porobimo ili ne. Ipak, za sada dosta o poeziji, jer neću da dozvolim da mi se smiju i govore sa omalovažavanjem: „Evo, o kakvim sitnicama on raspravlja“. Ovo nijesu sitnice, a o Puškinu će se još dugo i mnogo govoriti i pisati.


(NASTAVIĆE SE)

---