-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ (NASTAVIĆE SE)

Srpska skupština, koja je održana na brzinu prošle godine u Beogradu (za sat i po, kako su objavile novine) sastala se da odluči: „Da li da zaključi mir, ili ne?“ Ta skupština se, kako se čulo, previše brzo izjasnila za miroljubivo rešenje, jer se od nje to nije očekivalo, imajući u vidu okolnosti u kojima se nalazila.
Priča se da su na mir pristali poslije nekakvih ministarskih spletki i podmetanja. U svakom slučaju, ako je tu bilo imalo istine, da se ta skupština nije bojala produženja rata, iako su bili u očajnom položaju, onda se nameće pitanje samo po sebi: „Zašto su kod nas tako glasno vikali da su Srbi plašljivi?“
Ja sam dobijao pisma iz Srbije i razgovarao sa ljudima koji su dolazili otuda i posebno mi je ostalo u sjećanju jedno pismo od jednog mladog Rusa, koji je tamo i ostao da živi i koji piše o Srbima sa posebnim oduševljenjem i ljuti se na to što u Rusiji ima takvih ljudi koji misle da su Srbi strašljivci i egoisti. Oduševljeni ruski emigrant čak opravdava srpske vojnike, koji sakate sami sebe kod Černajeva i Novoselova. On kaže: „Vidite li koliko je to dobar narod po srcu? Oni vole svoju „kuću“, u kojoj su svaki od njih ostavili ženu, djecu ili majku, sestru, nevjestu, malu braću, konja i psa i sve su ostavili. Oni sebe sakate tako što sebi odsijecaju prste i kao takvi su nesposobni za vojnu službu i oni ih otpuštaju iz vojske, a oni se sa radošću vraćaju u svoje drago gnijezdo. Da vam kažem, ja tu dobrotu srca razumijem i sve to što rade shvatam i, naravno, to jeste dobar narod po srcu, ali mislim da su dosta neodgovorni i ograničeni u razmišljanju prema svojoj domovini, jer sami nijesu svjesni šta im srce hoće. Po meni, ti stanovnici Srbije, koji su i srcem i dušom vezani za kuću, po srcu su veoma slični toj djeci, koje se, vjerovatno, sjećate još iz djetinjstva.To su ta djeca iz razorenih i raseljenih porodica koja su upisivana u školu. Ta djeca su dosad živjela u svojoj kući i nijesu znala nizašto drugo osim za svoju kuću, a onda odjednom oko njega stotine nepoznatih lica – budućih drugova, buka, galama,nered i ništa nije bilo kao kod kuće. O, Bože, šta ih je snašlo!
Kod kuće im je bilo možda hladno i bili su gladni, ali su ih zato voljeli, a ako i nije bilo tako, ipak su bili u svojoj kući. Ovdje ih uprava nije mazila i nije im se umiljavala, samo su slušala stroga naređenja svojih učitelja, izučavali teške i za njih nerazumljive predmete, a pred očima su im stalno bili dugi hodnici, u kojima su sretali mangupe i prevarante, koji su im se rugali, stalno ih maltretirali i vrijeđali. Ti „drugovi“ kao da nijesu imali srca i kao da nijesu imali ni oca ni majku. Do sada su ih učili da je sramota vrijeđati i lagati, a ovdje svi lažu, varaju, vrijeđaju i još ih ismijavaju kad im je najteže. Eto zbog čega ih nijesu zavoljeli, jer oni plaču za svojom kućom. Maltretiraju ih bez milosti, i to cio razred i cijelo vrijeme, samo radi razonode.
U svom djetinjstvu sam sretao dosta takve nesrećne djece po raznim školama i ponekad gledao prekršaje raznih vrsta i naziva u tim vaspitnim ustanovama, da su to, u stvari, bili pravi zločini. Ako bi dječak pokušao da se požali nekom, a to je radio iz nepromišljenosti, oni bi ga prebili skoro do smrti (a dešavalo se i da ubiju), jer su đaci nesvjesni posledica i oni tuku bez milosti. Oni ga stalno izazivaju i zovu špijunom i sa njim ne razgovaraju kad on to poželi, već ga nasilno tjeraju na poslušnost i zaprijete mu da ne smije da se žali upravi na njihovo nasilje, bezdušnost i nemilosrdnost. Ne sjećam se nijednog učitelja iz djetinjstva, a mislim da ih nema ni sada, da je nešto posebno saosjećajan i sažaljiv prema učeniku, već su samo činovnici koji primaju platu.
Među tom djecom ima i takve koja su sposobna i talentovana da od njih postanu čuveni ljudi, iako su, kad su ih upisivali u školi, tugovali za svojom porodicom. A ona djeca, koja nikada i ni za čim ne pate, ona se brzo snalaze i uklapaju u bilo kakvu novu sredinu i za tren navikavaju na sve i, kao po nekom pravilu, postaju odmah glavne kolovođe. Ta djeca najčešće nemaju nikakvog dara i obično postaju loši i prepredeni ljudi još kao osmogodišnjaci. Možda ja previše uopštavam stvari, ali ipak, po meni, takav dječak koji nema sažaljenja ni prema sebi ni prema drugome, koji ne pati za svojom porodicom, porijeklom je iz suviše loše porodice ili nije ni imao porodicu.

---