Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Sa takvim jednim dječakom, koji se namučio u samom početku svoga života i škole, upoređivao sam srpskog regruta, koji je sam sebe onesposobljavao za službu u vojsci i nijesam mogao sebi da objasnim njegovu nepromišljenost i ograničenost razmišljanja i takvu odluku da baci pušku i pobjegne kući. Srpski regrut izbjegava da razmišlja o tome, ali ako se razbježe svi, onda nema ko da brani zemlju, a Turci će nekad doći i kod njega kući.

Tačno je, sad kad je kod njih završen rat i zaključen mir, da se može primijetiti i to da srca tih visokih srpskih intelektualaca nijesu mnogo propatila za domovinom, za razliku od onih poniženih. Oni odozgo sa vrha to smatraju političkim častoljubljem, jer zbog „viših“ interesa domovine ta „visoka“ inteligencija nije imala čak ni vremena da se bavi tako malim i nevažnim interesima poniženog naroda. Ali i tome poniženom Srbinu, čini mi se, ipak moramo zamjeriti. Njegovo samopovređivanje i bježanje sa bojnog polja ne može se pravdati samo dobrotom srca i nesposobnošću za razmišljanje. Dezertirajući kući, on je, čini mi se, bio svjestan da radi loše i da ne može sa tim da se pohvali, ali istovremeno nije mogao da shvati da njegovu domovinu neće imati ko da brani i da je zaštiti ako on pobjegne kući. Vjerovatno je mislio: „Pa, ostaće heroji, Kirejevi, ostaće Černjajev, Rusi, srpski starješine, a on – ko je on? On je samo zrnce prašine, smeće i ništa drugo, on će pobjeći i nikome neće nedostajati. Po meni, on je tako osjećao, što je veoma zanimljivo, a takav je i narod bio. Na vrhu su bili razmetljivci i hvalisavci, koje su smatrali civilizovanim evropejcima i koji su maštali da zavladaju tim Slovenima i stvore jednu Srbiju, a istovremeno spletkarili čak i protiv Rusije, jednom riječju, pravi civilizovani evropejci kao što su Horvatovići (vojni ministar u Srbiji) i Marinovići (srpski političar i ministar spoljnih poslova u tadašnjoj Srbiji). Ministar Marinović je bio, prema pisanju štampe, jedan od glavnih, koji je vodio intrige protiv Rusije.

Na drugoj strani, pored tih intelektualaca bio je taj poniženi vojnik, koji bježi kući, koji je živio u ropstvu četiri vijeka i zbog tog vjekovnog ponižavanja o smatra sebe ništarijom i malim neprimjetnim zrncetom prašine. On misli: „Ostaće tamo, kako kažu, ti gorostasi, a mene neće ni primijetiti da me nema. Ja sam tako mali, a to je ozbiljna gospoda“.

Negdje sam pročitao da su neki od te ozbiljne gospode, vidjevši jednog od takvih Srba, koji se pripremao da baci oružje, direktno pucali u glavu tog nesrećnika iz pištolja. Oni tamo gledaju sa visine svoj poniženi narod. Uopšte, ti veliki Sloveni „sa takvom slavnom budućnošću“ su, u svakom slučaju, veoma zanimljiv narod u političkim, građanskim, istorijskim i svim ostalim odnosima. Sada kad je Černjajev otišao od njih, a dobrovoljcima otkazali dalje gostoprimstvo, kod njih se čulo, tj. od vojnih lica, mišljenje o novom načinu ratovanja, za koji mi do sada nijesmo znali.

U stvari, oni tvrde da njihov vojnik nije sposoban da služi u regularnoj vojsci i da se bori na otvorenom bojnom polju, da je opštenarodni rat u Srbiji, u stvari, „mali rat“, tj. partizanski, gdje male grupe vode borbu po šumama, klancima, kamenjarima i kanjonima. Pa, to je moguće, ali, pošto su već zaključili mir, onda je sada teško da to provjerimo. Ali, barem, neka misle da su u pravu i to im je utjeha u njihovoj nesreći.

Hoće li taj mir potrajati? Završavajući priču o tom srpskom ratu, u kojem smo mi Rusi, skoro svi do jednog, učestvovali i srcem i dušom, čini mi se, da se Srbi rastaju sa nama i našom pomoći uz veliko nepovjerenje, sa kakvim su nas sreli na početku rata. Takođe se može izvesti zaključak da će to nepovjerenje stalno rasti prema nama, pa čak se i uvećavati sve dok se god budu sami i tako intelektualno razvijali, a to može i potrajati.

A šta mi možemo da uradimo? Prije svega, ne treba obraćati nikakvu pažnju na njihovo nepovjerenje, a nama ostaje da nastavimo svoj posao da radimo onako kako umijemo. Kad je u pitanju Istočno pitanje, mi moramo imati stalno u vidu samo jednu činjenicu i istinu da je glavini zadatak tih Slovena da se oslobode od svojih mučitelja i porobljivača, i, naravno, uz pomoć nas Rusa, jer drugačije to nije ni moguće završiti bez Rusa.


(NASTAVIĆE SE)

---