Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Među tom dovezenom slovenskom djecom u Moskvu, pričao mi je onaj isti prijatelj, koji se vratio iz Moskve, ima jedno dijete, tj. djevojčica od osam ili devet godina, koja se često onesvješćuje i koju posebno paze i njeguju. Razlog kolabiranja su grozna sjećanja. Ona je lično svojim očima gledala ovoga ljeta kako su Čerkezi drali kožu sa njenoga živog oca sve dotle dok ga nijesu cijelog odrli. To će joj ostati u trajnom sjećanju, najvjerovatnije zauvijek, jer nijesam siguran da to može da se zaboravi ili, bar, malo da izblijedi. To je ta civilizacija! To je ta Evropa, koja toliko strada zbog svojih interesa i koja ne može da zabrani Turcima da deru kožu sa živih očeva pred očima njihove djece. Ti viši interesi evropske civilizacije su, naravno, trgovina, moreplovstvo, tržište, fabrike, a ima li nekog višeg interesa u očima Evrope? To su takvi interesi do kojih se ne može doprijeti čak ni mišlju, jer ne dozvoljavaju, ali, „neka su prokleti takvi interesi evropske civilizacije“. Ovo ja ne uzvikujem, to uzvikuju „Moskovske novine“ i čast mi je da se pridružim tom uzviku i neka stvarno budu prokleti ti interesi civilizacije, čak i sama civilizacija, ako je za njen opstanak potrebno drijeti kožu sa živih ljudi. No, ipak, izgleda da je to činjenica i za njen opstanak je neophodno drati kožu sa ljudi. Sa ljudi? Sa kojih ljudi? Sa samo jednog malog broja ljudi, tamo negdje u prikrajku, sa turske raje, o kojoj ne bi niko ništa ni znao da Rusi nijesu podigli glas. Ali, zato ovaj ostali veliki dio tog organizma je živ i zdrav, živi u izobilju, trguje i proizvodi.

Tu anegdotu o maloj Bugarki koja je padala u nesvijest ispričali su mi izjutra rano i tog istog dana dogodilo se da prođem Nevskim prospektom. Oko četiri sata poslije podne dadilje i majke su šetale sa djecom, a meni je odjednom, i to slučajno, proletjela kroz glavu teška misao: „Civilizacija!“ Pomislio sam: „Ko to smije da se protivi civilizaciji?“ Po meni, civilizacija ne znači ništa. Ova naša djeca, koja mirno šetaju Nevskim prospektom, barem, neće vidjeti ka deru koži sa njihovih živih očeva, a majke neće gledati kako im bacaju djecu u vazduh i dočekuju na bajonete, kako su to već radili u Bugarskoj.

I to se sve dešava u Evropi, tj. u jednom dijelu zemaljske kugle, u dosta malom dijelu u odnosu na površinu planete i strašno je i pomisliti, ali to je tako i to postoji, i tamo deru kožu sa naše rođene, žive braće. Iako je to negdje u prikrajku, barem smo čuli za to. Moramo se sjetiti da od skoro, a ni od ranije, nije nigdje i ništa tako nešto bilo, čak ni u Evropi, a ako se sada to dešava u Evropi, to je prvi put od kada postoji planeta.

I evo, ja sam poželio da uzviknem sa oduševljenjem: „Živjela civilizacija!“, ali odjednom se pojavila sumnja u meni: „Hoće li biti objašnjeno ovoj djeci sa Nevskog prospekta da, barem, njih ne obmanjuju i ne zamazuju im oči lažima.

Znate, gospodo, ja sam se pokolebao i mislim da je to obmana, ili blaže rečeno iluzija, iako ovdje na Nevskom prospektu ne deru kožu sa očeva pred očima ove djece, to je zbog „okolnosti, kojene zavise od naroda“, ili je samo slučajnost i, naravno, zato što tu policajci stoje. Ja sam požurio i evo odmah povlačim riječ. Neću da vam govorim u alegorijama, neću da aludiram na nekakvog proletera iz ovog našeg vremena, neću da pominjem oca, koji kaže svom sedmogodišnjem sinu: „Ako ukradeš pet rubalja – bio proklet, a ako ukradeš sto hiljada – Bog te blagoslovio“. Oprostite, ja svoje riječi shvatam bukvalno. Bukvalno shvatam i to dranje kože, upravo, mislim na to koje se ljetos događalo u Bugarskoj i koje, tako mi izgleda, obijesni Turci rade sa velikim zadovoljstvom.

I evo, o tom dranju ja govorim, koje se ne dešava slučajno i, što je veoma važno, nema ga na Nevskom prospektu, jer nijesu takav zločin dozvolili, a što se tiče zaustavljanja tog zlodjela, ne bi se uspjelo, bez obzira na svu našu civilizovanost.

Civilizacija postoji, postoje i njeni zakoni, čak i u njih vjeruju, ali čim se pojavi nešto moderno, istrog trena bi se većina ljudi promijenila. Naravno, ne bi baš svi, ali zato bi ostala manjina, tako da bismo se mi zajedno sa vama, dragi čitaoče, iznenadili i ne bi nam bilo jasno gdje se nalazimo, ili među onima, koji deru kožu, ili među onima, koje deru. Gospodo, zašto ste tako lakovjerni? Vama je ovo, izgleda, smiješno? Čini mi se da ne znamo šta je dobro, a šta loše. U ovom smislu mi smo izgubili svaki osjećaj.


(KRAJ)

---