-VOJIN PERUNIČIĆ

Uopšte, nije bilo moguće da se i mi ne odazovemo na tako glasan poziv Bajronov, a kamoli jedan takav velikan, genije i vodeći um, kao što je bio Puškin. U to vrijeme bajronizam nije mogao ni kod nas zaobići nijednog razumnog čovjeka i ni jedno dobrodušno srce. Veličina Puškina kao vodećeg genija bila je baš u tome što je on tako brzo našao pravi put, iako je, skoro bez izuzetka, bio okružen ljudima, koji ga nijesu razumjeli. On je pronašao priželjkivan i genijalan izlaz za nas Ruse i pokazao nam pravac prema njemu. Taj izlaz je u stvari duboko poštovanje prava ruskog naroda i njegove nacionalnosti. Puškin je genijalna i veličanstvena figura u ruskoj književnosti. „Puškin nije bio samo Rus, nego i prvi Rus“. Rus koji ne razumije Puškina, nema pravo ni da bude Rus. On poznaje svoj narod i razumije ga u toj mjeri kao niko i nikada do sada. Da vam kažem samo i ovo, Puškin je prvi među nama, proročanski predviđajući, u svom bolu uzviknuo: „Hoću li doživjeti da vidim svoj oslobođen narod i ropstvo, koje je palo po volji cara!“

Reći ću vam sada i o Puškinovoj ljubavi prema ruskom narodu. To je bila sveopšta i ogromna ljubav, takva ljubav, kakvu niko do sada nije pokazivao kao on. „Nemoj ti da voliš samo mene, voli ti to što ja stvarno jesam“ – eto šta će vam uvijek reći narod, ako želi da se uvjeri u iskrenost vaše ljubavi prema njemu. Svaki gospodin može da voli narod, tj. da mu ga bude žao zbog njegove nemaštine i patnji, ali samo ona gospoda, koja je humana i evropski prosvećena.

Narodu ne treba da ga poštujete samo zato što je siromašan, već da ga poštujete što je on baš takav. Šta znači to poštovati ga i voljeti što je on baš takav? „Voli ti to što i ja volim, poštuj to što i ja poštujem“ – eto šta znači i eto šta će vam narod odgovoriti i drugačije vas neće nikad priznati kao svoga, ma koliko mu se ulizivali.

Licemjerstvo i pretvaranje uvijek će otkriti, ma koliko se trudili da ga dirljivošću i sažaljenjem uvjerite u to. Puškin je baš tako zavolio svoj narod, kako to narod i želi. On mu se nije ulizivao i nije mu podilazio, nije se za to ni pripremao ili učio, u stvri, on je bio taj narod. Puškin je prihvatio pravo naroda i priklonio mu se, prihvatajući ga kao svoje. Bez obzira na sve mane naroda i na mnoge njegove nekulturne navike, on je umio da prepozna suštinu njegovog duha, tada, kada skoro niko nije gledao tako na narod i prihvati tu suštinu duha kao svoj ideal. I to baš tada, kada su ti najhumaniji i evropski prosvećeni prijatelji ruskog naroda otvoreno žalili taj narod, govoreći da je naš narod pao toliko nisko, da se nikad ne može podići na nivo naroda sa ulica Pariza. U stvari, ti naši prijatelji su uvijek prezirali narod. Oni su u njemu vidjeli samo robove. Takvo posrnuće naroda su pravdali njihovim životom u ropstvu, pa robove nijesu mogli ni da vole, jer, ipak, rob nije za poštovanje.

Puškin se prvi oglasio i rekao da ruski čovjek nije rob i to nije nikad ni bio, bez obzira na viševjekovno robovanje. Puškin je tvrdio da je ropstvo postajalo, ali nije bilo robova (naravno, bilo je izuzetaka). On je čak na osnovu izgleda i ponašanja ruskog seljaka izvodio zaključak da taj seljak nije rob i ne može da bude rob (iako živi u ropstvu). Ovakva crta Puškinovog karaktera svjedočila je o njegovoj neizmjernoj i neposrednoj ljubavi prema svom narodu. On je prepoznao sve najbolje vrline u našem narodu i skoro proročanski predvidio njegovo oslobađanje od ropstva, što nijesu mogli da shvate, na primjer, ni čuveni obrazovani ruski evropejci, koji su živjeli mnogo kasnije poslije Puškina i koji su očekivali sasvim nešto drugo od našeg naroda.

Puškin nije sažalijevao svoj narod samo zbog toga što je živio u nemaštini i bio izložen mučenju. Za mučenje ga svi sažalijevaju, a sažaljenje veoma često upoređuju sa prezirom. Puškin je volio sve što je volio i narod, poštovao to što je i narod poštovao. Posebno je volio rusku prirodu sa njemu svojstvenom strašću i nježnošću. Mnogo je volio rusko selo. Svim svojim srce pripadao je svom narodu.

Preveo sa ruskog i priredio:


(NASTAVIĆE SE)

---