-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Prije nego što pređem na Njekrasova, reći ću nekoliko riječi o Ljermontovu, da bih opravdao to zbog čega sam i njega uvrstio u te koji vjeruju u svoj narod i njegovo pravo. Ljermontov je, naravno, bajronista, ali po svojoj velikoj i originalnoj pjesničkoj snazi i bajronista je znao da bude nekako poseban – zajedljiv, hirovit i loše volje, koji nije vjerovao čak ni u svoje sopstveno nadahnuće, niti u taj svoj sopstveni bajronizam. Ali, kad bi on prestao da se bakće sa bolesnom ličnošću ruskog intelektualca, kojega muči sopstveni evropeizam, vjerovatno bi završio tako, što bi pronašao izlaz kao i Puškin i priklonio se narodu i njegovom pravu. Ali se smrt i ovdje umiješala. Zaista, on jeste u svojim stihovima mračan, sjetan i okrenut istini, ali on isti laže i svjestan je toga i ta ga laž muči, no, čim se malo dotakne naroda, onda je optimističan, vedar i raspoložen. On voli ruskog vojnika, voli kozake, voli naš narod. I, eto, on je napisao besmrtnu pjesmu o tome kako je mladi trgovac Kalašnjikov, ubivši carevog opričnika (vojnika) Kiribejeviča i za tu svoju sramotu bio pozvan kod cara Ivana da stane lično pred njegove grozne oči, a on mu je rekao da je ubio carevog slugu Kiribejeviča „namjerno, a ne iz nehata”. Sjećate li se, gospodo, „roba Šibanova”? Rob Šibanov je bio rob kneza Kurbskog, ruskog emigranta iz XVI vijeka, koji je pisao caru Ivanu svoja opoziciona i skoro uvredljiva pisma iz inostranstva, gdje je imao sigurno sklonište. Kad je napisao jedno pismo, on je pozvao svoga roba Šibanova i naredio mu da odnese pismo u Moskvu i preda ga caru lično. Rob Šibanov je tako i uradio. Na trgu u Kremlju on je zaustavio cara, koji je izlazio iz hrama sa svojim slugama i predao mu pismo svoga gospodara kneza Kurbskog. Car je podigao svoje žezlo sa oštrim šiljkom na vrhu i zabo ga u nogu Šibanova, a zatim se naslonio na žezlo i počeo da čita pismo. Sa probijenom nogom Šibanov je sačekao odgovor i nije se ni mrdnuo sa mjesta. Car je odgovorio na pismo knezu Kurbskom i, između ostalog, napisao: „Stidite se pred svojim robom Šibanovim”. Ljermontov je, vjerovatno, bio šokiran ovakvim postupkom ruskog „roba”. Njegov Kalašnjikov kaže caru „pravu istinu”, bez imalo griže savjesti, za Kiribejeviča, iako svjestan kazne, koja ga čeka, da je ubio njegovog ljubimca „namjerno, a ne iz nehata”.

Međutim, ja ne izjednačavam Njekrasova sa Puškinom, ne mjerim ni ko je bolji, ni ko je gori, zato što se oni ne mogu upoređivati i takva pitanja se ne mogu postavljati. Puškin, po snazi i veličini svoje genijalnosti, sada sija kao sunce iznad svih naših ruskih intelektualnih pogleda na svijet. On je velikan i još uvijek dovoljno nerazumljiv vizionar. Njekrasov je samo mala tačka u poređenju sa njim, mala planeta, koja je izašla iz tog velikog sunca. Bez obzira na sva upoređivanja, ko je bolji, a ko gori, Njekrasov je ostao besmrtan, što je u potpunosti zaslužio.

Poštujući njegov blistav i izvanredno jak um, treba reći da mu je, ipak, nedostajalo potrebno obrazovanje, tj. bio je veoma malo obrazovan. Zbog poznatih uticaja on nije živio punim životom, a nije imao ni snage za to. Ali on je imao posebnu snagu u srcu i duši, koja ga nije nikad napuštala, a to je prava i iskrena, i što je najbitnije, neposredna ljubav prema svom narodu. On je cijelom svojom dušom patio zbog njegovog stradanja. Saosjećao je njegov bol i patnju, ali da su ga pitali „šta to može da poželi svom narodu i na koji način to da uradi”, on bi, možda, dao sasvim pogrešan odgovor, ili odgovor, koji bi ih čak još više upropastio. I, naravno, njega ne treba kriviti, jer takvog političkog mišljenja kod nas skoro i da nema, a njekrasov, ponavljam, čitav svoj život je bio pod tuđim uticajem. Ali, svom svojom dušom i svojim ogromnim pjesničkim nadahnućem, u nekim svojim snažnim stihovima, nezadrživo je ušao u suštinu narodnog življenja. Upravo zbog toga Njekrasov je bio narodni pjesnik. Svaki, koji je iznikao iz naroda, čak i sa sasvim malim obrazovanjem, razumjeće šta je htio da kaže Njekrasov. Pitanje o tome, da li cio ruski narod razumije njekrasova neposredno sada,bez imalo kolebanja pitanje je nezamislivo i neshvatljivo, jer cio „prosti narod“ ne može da ga shvati. njekrasov je još i pjesnik ruske inteligencije, iako sa velikom strašću i ljubavi piše o svom narodu i njegovom stradanju. O njegovoj budućnosti neću da govorim, o njemu će narod da kaže svoje mišljenje.


(NASTAVIĆE SE)

---