-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Skoro sve novine su pisale o Njekrasovu povodom njegove smrti i sahrane i skoro svi, bez izuzetka, pokušali da odrede njegov značaj i davali mišljenja o nekakvoj „praktičnosti” Njekrasova, o nekakvim njegovim manama, čak i porocima, o nekakvoj dvoličnosti u tom čovjeku, koju su vidjeli u njemu. Neke novine su samo objavile da je umro i samo malo se dotakle toga u dva-tri reda i to su uradili, očigledno, iz nekakve potrebe, koju nijesu mogli da izbjegnu.

U drugim izdanjima, koja su pisala opširnije o Njekrasovu, objavljeni tekstovi su bili još čudniji. Ustvari, ne optužijući ga otvoreno, to su uradili namjerno, od dubokog i iskrenog poštovanje prema pokojniku, oni su se upustili u to kao da ga pravdaju od nečega, tako da je to što su htjeli da kažu ispalo još nejasnije.

Ali, šta mi, zapravo, vidimo i šta možemo reći o Njekrasovu? Pominju riječ „praktičnost”, a to znači sposobnost obavljanja svojih poslova i na tome završe. Onda počinju da ga opravdavaju: „On je mnogo propatio, djetinjstvo je proveo u bijedi, okolina ga upropaštavala”. On se mnogo namučio kao mladić u Peterburgu, živjeći kao beskućnik i zato je postao „praktičan” (a kako bi i moglo biti drugačije).

Drugi idu čak mnogo dalje i cijene da bez te „praktičnosti” Njekrasov, vjerovatno, ne bi napravio toliko korisnih djela za opšte dobro, na primjer, vođenje i uređivanje časopisa itd. it.d. Zašto su pravdali dobra djela na tako loš način? I sve je ovo rečeno o Njekrasovu kao čovjeku, koji nas je uzbuđivao i izazivao oduševljenje u nama svojim stihovima, iz kojih se širila dobrota i ljepota. Naravno, sve što su rekli odnosi se na nekakvo izvinjenje, ali, meni se čini, da Njekrasovu nije potrebno takvo izvinjenje. U izvinjenjima na sličnu temu uvijek se prikriva nešto ponižavajuće i iza toga se krije zamračeni lik sklon moljakanju, što prelazi granice lijepog ukusa.

Potrebno je razjasniti stvari, i to iskreno i nepristrasno i to što se pokaže prihvatiti takvo kakvo jeste, bez obzira na koga se to odnosilo i kako se to shvatilo. Baš u ovom slučaju potrebno je, po mogućnosti, rasvijetliti svu suštinu, da nam lik i karakter pokojnika budu što jasniji. To naša srca traže, da ne bi u nama ostala ni najmanja sumnja, koja bi van naše volje zamračivala sjećanja i ostavljala ružnu i nečasnu sjenku.

„Praktičnost” pokojnika mi je bila veoma malo poznata i zato ne mogu anegdotski govoriti o njoj, a ako bih i mogao, to ne želim, jer kad bih se upustio u to, smatrao buh sebe ogovaračem.

Ja sam čvrsto ubijeđen (a i ranije sam tako mislio) da sve što su kazali o pokojniku, u najmanju ruku je polovina, a možda i tri četvrtine – čista laž. Laž, ogovarenje i klevetanje.Takav značajan i karakteran čovjek, kao što je bio Njekrasov, morao je imati neprijatelja. A to šta je stvarno bilo i šta se, zaista, dešavalo, takođe nije moglo, a da se ponekad ne preuveliča. Ali, prihvatajući to, ipak ćemo vidjeti da nešto ima od toga.

A šta je to? Nije sporno da tu ima dosta patnji, nesreće i bola. Šta znače ti jauci, krici, njegove suze, priznanje da je „pao” i to osjećanje ispovijesti pred sjenima svoje majke? Ima li tu samobičevanja i mučenja samog sebe?

Evo, opet kažem da se neću upuštati u površna objašnjenja stvari, ali mislim da je ta napaćena i previše bolna polovina života našeg pjesnika prorečena njime samim, ito još u ranoj mladosti, čak i u ranom djetinjstvu.

Za sve u životu je plaćao mučenjem, a mučenje je bio cio njegov život. Ustvari, mi znamo samo njegove stihove, ali šta mi znamo o njegovim unutrašnjim preživljavanjima i njegovoj borbi unutar sebe sa svojim demonom. Ta borba ga je pratila cijeli život i što nije nimalo sporno, ona je bila previše teška i bolna. Ja ne pričam samo o dobrim stranama života Njekrasova, on ih nije ni isticao, ali ih je očigledno bilo. Ljudi već potvrđuju njegovu humanost i pričaju o iskrenosti i dobroti te „praktične” duše. Ne, ja ne pokušavam da nešto dokažem, ja samo razjašnjavam i rezultat svega je da mogu da postavim završno pitanje i pitanje, na koje će se dobiti konačan odgovor.


(KRAJ)

---