-PIŠE: MILICA KRALj

Život ukletog srpskog pjesnika Vladislava Petkovića Disa okončao se 30. maja 1917. godine, u talasima Jonskog mora. Pjesnika čiji svetobolni, a crni stih poput samotničkog oreola lebdi nad pjesničkim udesom. I tmina smrtnog snoviđenja koja zalazi u još gušću neprozir – tamu. Svijet o kome je pjevao Vladislav Petković Dis izranjao je iz najdubljih snova; doživljaj kojim je oblikovao san nastajao je u vidovitim ponorima slutnji, u nagonskom i natčulnom snoviđenju, u mračnim dopiranjima do smrtnog ništavila, u osjećanju života kao tamnice, u ekstatičnim mističnim snivanjima. Pjesnik kog „zaboravilo je nebo” (da se poslužim stihom Danila Harmsa), vlastiti život i vlastitu sudbinu sagledavao je kroz snovidnu stvarnost; otuda i ne čudi da su se i njegova pjesma i njegov život u svemu poklopili i što njegova pjesma bejaše zlih slutnji vjesnik.

Vladislav Petković je rođen 27. februara 1880. godine u selu Zablaću kod Čačka. Tu je završio osnovnu školu i prvih šest razreda gimnazije u Čačku, a sedmi upisao u Zaječaru, gdje je dva puta pokušavao da položi maturu, ali bez uspjeha. Zaposlio se u selu Prliti ispod Vrške Čuke kod Zaječara. O tom periodu njegovog života ne zna se baš mnogo, sem anegdota koje kazuju da se igrao zajedno sa đacima i da je u seoskoj kafani sa mještanima pio i kartao se. Tako je ionako malu platu trošio, a hranio se onim što su mu roditelji njegovih đaka donosili. Nakon kartanja odlazio bi u svoju sobicu i dugo uz svjetlost svijeće pisao i čitao. U tom periodu nastale su pjesme koje će se prvi put pojaviti u beogradskim časopisima 1903. godine. Pjesme su bile potpisane latiničnim DIS, o nastanku pseudonima objašnjava: „I Via i Lav mi izgledaše nezgodno, i uzeo sam srednji slog da bih bar nešto zadržao od svog imena”. Dolaskom u Beograd upoznaje Simu Pandurovića koji će mu biti najodaniji prijatelj.

Suprugu Hristinu Tinku Pavlović sreo je na kalemegdanskom šetalištu: Ona je bila ona devojka koju je sanjao. Poslije četiri mjeseca poznanstva vjenčali su se; umjesto burmi koje nije imao od čega da kupi, od žice iz kišobrana napravio je dva prstena i tako su se vjenčali u Crkvi Svetog Marka. U braku su imali kćer Gordanu i sina Mutimira. Dis je tada imao trideset i jednu, a Tinka devetnaest godina. Te godine (1911) kada su se vjenčali on je uz pomoć prijatelja i o svom trošku, objavio prvu zbirku pjesama „Utopljene duše”.

Jedan od poslova kojima se kratkotrajno bavio, osim malih honorara, bilo je i mjesto pisara – dnevničara opštinske trošarine i mjerača šljiva. Ubrzo ostaje bez posla, i porodica ponovo tone u tešku nemaštinu. Risto Odavić predlaže ga za godišnju nagradu Srpske kraljevske akademije koja se dodjeljuje siromašnim piscima, i Dis dobija devetsto šezdeset dinara u zlatu.

Gavrilov pucanj i Prvi svjetski rat i povlačenje srpske vojske preko Albanije. U predugačkoj koloni izbjeglog roda, sa još tri brata je i Vladislav. Dis je zajedno sa vojskom (1915) stigao na Krf, a zatim i u Francusku, u normandijsko mjestašce Pti Dal, gdje je bila izbjeglička srpska kolonija. Počinje da pobolijeva od tuberkuloze, česte bolesti srpskih pjesnika. Sa sobom stalno nosi fotografiju svoje djece.

Po najnovijim podacima do kojih je došao istoričar Mirko Drmanac („Politika” 28. maj 2017) „Pjesnik Vladislav Petković Dis utopio se 30. maja 1917. godine u šest sati ujutro, poslije napada austrougarske podmornice U– 4 na naoružani francuski transportni parobrod `Italija` u Jonskom moru, 46 milja jugoistočno od rta Santa Marija di Leuka.” On je prvo pomagao drugim putncima da se ukrcaju u čamce, a kad je on ušao u pretovareni čamac ovaj je potonuo u vrtlozima.

Hristina Petković ostala je sama sa djecom. Kad se rat završio uputila je molbu Ministarstvu prosvjete, smatrajući da djeca srpskog pjesnika zaslužuju neku vrstu pomoći, pošto im je otac tu radio kao kurir. Uputili su je na Umjetničko odjeljenje, a ovi na Ministarstvo inostranih poslova. Dok je čekala odluku kćerka Gordana je umrla nesrećnim slučajem od opekotina 1919. Mutimir Petković, Disov sin, nestao je u ratnom metežu, vjerovatno 1944. godine kao pripadnik jedinica Draže Mihajlovića.

Izdvojeni samotnik, ranjivi liričar, neobični mistik crnim sjenima ozarene duše i patničkog duha, na tegobnoj životnoj stazi, u smjeru neizbježne smrti, u nevid-zori, u morskoj biser-peni ostvario je stihom naslućenu sudbinu.


(NASTAVIĆE SE)

---