-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Kada se istočna obala Jadrana, od Raba na sjeveru do Špiča na jugu, uključujući i do tada vjekovima slobodnu Dubrovačku republiku, kao i Boku kotorsku, poslije kratkovjeke francuske uprave našla u sastavu Austrije (1815–1918), pod nazivom Kraljevina Dalmacija, primorski Srbi ponovo su se suočili sa iskušenjima i nedaćama. U namjeri da definitivno odvoji Srbe od pravoslavlja, Austrija se oslonila na njihovog ambicioznog episkopa Venedikta Kraljevića. Zaveden primamljivim obećanjima, on se okrenuo uniji, izazivajući veliko nezadovoljstvo Srba. Ogorčenost njegovom izdajom dostigla je vrhunac 1821. godine, kada je na Kraljevića izvršen neuspješan atentat. Taj događaj episkop je iskoristio da se obračuna sa svojim protivnicima, među kojima su najuporniji bili arhimandrit Zelić i šibenički paroh Kiril Cvjetković.

Deset godina kasnije Dalmaciju je zahvatio nov talas unijaćenja, u vrijeme namjesnikovanja generala Lilienberga. U odgovoru na to što su dva sveštenika, Petar Krička u selu Kričkama i Marko Busović u selu Baljcima, prešli na uniju (1832) i svoje parohijane silom primoravali da krenu njihovim putem, i što su u Kričkama i Baljcima izgrađene unijatske crkve, Petar Krička je ubijen. Unijaćenje Srba u Dalmaciji trajalo je sve do 1841. godine, kada je objavljen carski dekret protiv prozelitizma.

U to vrijeme, iza Srba u Dalmaciji bilo je već nekoliko vjekova pregnuća da se na njihovom etničkom prostoru uspostavi institucija škole. Turci su, međutim, zatvorili Krčku bogosloviju, a Mleci su uporno opstruisali njihovu žeđ za znanjem, pa je srpska zajednica sredinom 18. vijeka imala samo školu koju je otvorio Simeon Končarević u Benkovcu i školu u Skradinu. Nepostojanje škola za pravoslavne pokušavala je da nadoknadi uz pomoć privatnih učitelja (najznamenitiji je bio Dositej Obradović) iz Karlovačke mitropolije, obično sveštenika. Postojao je još jedan vid sticanja znanja, rezervisan samo za malobrojne imućnije pojedince, a to je odlazak na školovanje u Veneciju. Prosvjetne prilike u Dalmaciji krenule su nabolje tek poslije pada Republike Sv. Marka, tako da je 1807. počela s radom prva srpska vjeroispovijedna škola, osnovana u Šibeniku, sredstvima iz zadužbine Jovana Bovana. Austrijska vlast, međutim, iz političkih razloga nije pokazivala razumijevanje za podizanje obrazovnog nivoa stanovništva kontinentalnih djelova sjeverne Dalmacije, ne dozvoljavajući srpskom svijetu da izađe iz mraka neznanja, nekulture, primitivizma i sujevjerja. Uprkos tome, broj srpskih zadužbinskih škola postepeno je rastao, a zahvaljujući naporima episkopa Josifa Rajačića, u Šibeniku je 1832. godine otvorena i Bogoslovija, kasnije premještena u Zadar.

Istoriju Srba u Dalmaciji u prvoj polovini 19. vijeka obilježio je jedan značajan kulturni događaj, a to je pojava Srpsko-dalmatinskog magazina (1836–1873), prvog časopisa štampanog na jeziku većinskog stanovništva i jedne od prvih publikacija takve vrste na cjelokupnom srpskom etničkom prostoru. Iako je ovaj magazin budio nacionalnu svijest kod Srba u Dalmaciji, oni još dugo poslije njegovog pokretanja nijesu imali svoj poseban politički program.

Nalazeći se pod pritiskom italijanske društvene elite, Srbi su pristali uz program hrvatskog preporodnog pokreta, koji je isticanjem načela vjerske tolerancije i prihvatanjem jedinstvenog jezika i ilirskog imena, dobio karakteristike južnoslovenskog pokreta. Ni tokom revolucije 1848–1849. godine Srbi se nijesu razdvajali od Hrvata, već su ih podržali u svim njihovim „narodnim zahtjevanjima”, ograničavajući svoje posebne želje samo na vjersku jednakost i upotrebu ćirilice, odnosno na ravnopravnost sa Hrvatima. U to vrijeme i nešto kasnije, pravoslavno stanovništvo činilo je oko 18 posto ukupnog stanovništva Dalmacije, što ipak ne predstavlja konačan udio Srba jer je, pored pravoslavnih, u pokrajini živio i znatan broj (prema nekim istraživanjima 20.000–25.000) Srba rimokatoličke vjere.


(NASTAVIĆE SE)

---