-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Kada je kao reakcija na prevlast italijanske manjine nad slovenskom većinom Dalmacije, početkom šezdesetih godina 19. vijeka formirana Narodna stranka (od 1889. godine Hrvatska narodna stranka), kao zajednička politička organizacija dalmatinskih Srba i Hrvata, Srbi su predstavljali, naročito u početku, njeno najčvršće uporište. Program stranke sadržao je zahtjev za sjedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom i za uvođenje „slavenskog“ jezika u javni život ove pokrajine. Međutim, srpsko-hrvatska sloga trajala je samo do izbora za Dalmatinski sabor 1870. godine. Poslije pobjede na izborima, izvojevane zahvaljujući podršci primorskih Srba, Narodnu stranku je sve više zahvatao proces hrvatizacije. Pod uticajem klerikalno-pravaške struje na čelu sa Mihovilom Pavlinovićem, koja je Srbe smatrala dijelom hrvatskog političkog naroda, u njenom glasilu, „Narodnom listu“, počeli su napadi na Srbe i negiranje srpskog nacionalnog identiteta. Predsjednik Dalmatinskog sabora Stefan Mitrov Ljubiša među prvima je shvatio da se Narodna stranka neće lako osloboditi klerikalne hrvatske struje, a sličnog mišljenja su bili i drugi primorski Srbi, naročito profesori Zadarske bogoslovije Ljubomir Vujnović i Nikodim Milaš. Zbog takvog stava, Ljubiša se našao na meti hrvatskih poslanika u Saboru, koji su uspjeli da ga uklone s položaja, što je on prokomentarisao riječima: „Ja znam da vi mene ne trpite jer sam Srbin po narodnosti i pravoslavan vjerom“. I pored svega, na izborima za Carevinsko vijeće (odnosno parlament u Beču, gdje je Dalmacija slala svoje predstavnike otkad se, poslije podjele Habzburške monarhije, našla u njenom austrijskom dijelu, tzv. Cislajtaniji) 1873. i 1874. godine Srbi su podržali kandidata Narodne stranke Mihu Klajića. No ni to, uprkos prethodnom dogovoru, nije uticalo na priznavanje ravnopravnosti Srba u Dalmaciji. Zato su od sredine sedamdesetih godina počele pripreme za osnivanje posebne srpske stranke. Pripreme su ubrzane poslije austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, koja je predstavljala novi kamen spoticanja između Srba i Hrvata. Na sastanku srpskih prvaka u Kožlovcu 1878. godine istaknuto je da se zbog hrvatskog državnog prava, prema kome su Bosna i Hercegovina i Dalmacija hrvatske zemlje u kojima Srba nema, mora stupiti u odlučnu odbranu srpske individualnosti. Predviđeno je istupanje Srba iz Narodne stranke ukoliko ona ne revidira svoje stavove prema njima i formiranje posebne srpske političke stranke. S obzirom na aktuelnu nacionalno-političku situaciju u ugarskom dijelu Monarhije, izraženo je protivljenje ujedinjenju Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom. Ove odluke označile su početak političkog organizovanja srpskog naroda na Primorju.
Najzad, 1879. godine formirana je Srpska narodna stranka pod vođstvom Save Bjelanovića. Ona je stupila u odbranu srpske nacionalne individualnosti u jadranskoj pokrajini, a kao bitnu tačku svog programa istakla je protivljenje ujedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom zbog neravnopravnog položaja srpskog naroda na toj teritoriji. Iz istog razloga suprotstavljala se i priključenju Bosne i Hercegovine banskoj Hrvatskoj, odnosno Austrougarskoj.
Pored toga, Srpska stranka afirmisala je načelo srpstva triju vjera, budući da je jedino srpsku nacionalnu misao, oko koje se mogu integrisati ne samo pravoslavni, već i rimokatolici i muslimani, smatrala autentičnom. Njeno rukovodstvo vjerovalo je da se samo tako, okupljanjem svih stanovnika zapadnog Balkana, i onih koji su nekada primili katoličanstvo i onih koji su prešli u islam, oko njihovih sunarodnika koji nijesu mijenjali konfesiju pa, samim tim, ni nacionalnost, moglo obuzdati agresivno hrvatstvo, iza koga je stajala Monarhija, u svojim naporima da prodre što dalje i što dublje na istok. Odvojivši se od Hrvata, Srbi su počeli sarađivati s dalmatinskim autonomašima, s kojima ih je povezivao otpor integraciji Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom.
(NASTAVIĆE SE)

---