-PRIREDILA: ŽIVANA JANjJUŠEVIĆ

Dok sam razmišljao o moralnim obavezama i principima, piše Snouden, stigao je i odgovor. Shvatio sam da neću, ako istupim i novinarima otkrijem obim zloupotreba u mojoj zemlji, zastupati radikalne promjene kao što su rušenje vlade ili uništenje Obavještajne zajednice. Smatrao sam da bi trebalo da se vratim težnji za očuvanje ideala koji su postavile zajedno vlada i Obavještajna zajednica.
Sloboda države može se mjeriti samo poštovanjem prava njenih građana. Ubijeđen sam da ta prava, zapravo, ograničavaju moć države i određuju gdje i kad vlada ne smije da se miješa u domen ličnih i pojedinačnih sloboda, što se u doba američkog građanskog rata nazivalo „sloboda”, a tokom internetske revolucije „privatnost”.
Prošlo je šest godina otkako sam istupio i rekao istinu jer sam vidio da takozvane napredne vlade širom svijeta popuštaju u svojoj posvećenosti zaštiti te privatnosti, koju smatram – kao i organizacija Ujedinjenih nacija – osnovnim ljudskim pravom. Za tih šest godina, popuštanje se nastavilo, a demokratije su nazadovale ka autoritarnom populizmu. To nazadovanje se najbolje uočava u odnosima vlade prema štampi.
Pokušaji izabranih zvaničnika da oduzmu legitimitet novinarstvu potpomognut je i podstaknut sveopštim napadom na principe na kojima počiva istina. Tehnologije su sposobne da naprave uravnoteženu mješavinu stvarnog i lažiranog koja može da izazove zbrku globalnih razmjera bez presedana.
Taj proces mi je izuzetno dobro poznat jer je stvaranje iracionalne stvarnosti oduvijek bilo najmračnije stvaralaštvo Obavještajne zajednice. Samo za vrijeme mog angažovanja, iste agencije, koje su baratale podacima tako da stvore izgovor za izbijanje rata – koristile su nezakonite procedure i pravosuđe iz sjenke da bi odobrili kidnapovanje kao „vanredno isporučivanje”, torturu kao „pojačano ispitivanje” i masovni nadzor kao „masovno okupljanje” – ni trenutak nisu oklijevale da me nazovu kineskim dvostrukim agentom, ruskim trostrukim agentom i, što je još strašnije – milenijalcem.
Mogle su sve to da izgovore potpuno slobodno uglavnom zbog toga što sam odbijao da se branim. Od kada sam istupio i rekao istinu pa sve do sada, nepokolebljivo sam tvrdio da neću otkriti ni najmanju pojedinost o svom privatnom životu što bi moglo da izazove još veće uznemirenje moje porodice i prijatelja, koji su već dovoljno propatili zbog mojih principa.
Oklijevao sam da napišem ovu knjigu samo zbog toga što nisam htio da produbljujem njihovu patnju. Konačno, bilo mi je mnogo lakše da donesem odluku o otkrivanju dokaza za nezakonite aktivnosti vlade nego o opisivanju svog života. Trebalo je nešto preduzeti protiv svih zloupotreba koje sam vidio, ali niko ne piše memoare zbog toga što ne može da se odupre nalozima svoje savjesti. Zato sam pokušao da dobijem dozvolu svakog člana porodice, prijatelja i kolege čija su imena ovdje navedena ili koga je moguće javno prepoznati na ovim stranicama.
Kao što odbijam da preuzmem odgovornost za nečiju privatnost, tako nikad nisam pomislio da ću samo ja moći da odlučim o tome koju bi tajnu moje zemlje trebalo iznijeti u javnost, a koju ne. Zbog toga sam dokumente vlade otkrio samo novinarima. U stvari, broj vladinih dokumenata koje sam direktno otkrio javnosti je nula.
Vjerujem, baš kao što vjeruju i spomenuti novinari, da vlada može neke informacije da drži u tajnosti. Čak je i najotvorenijem demokratskom društvu na svijetu dozvoljeno da ne otkriva, recimo, identitet svojih tajnih agenata i kretanja svojih trupa na frontu. U ovoj knjizi nisu otkrivene takve tajne.
Preuzeo sam zadatak, ne tako jednostavan, da opisujući svoj život, zaštitim privatnost svojih najbližih i ne otkrijem zakonite vladine tajne. Možete me pronaći negdje između te dvije odgovornosti.
POGLED KROZ PROZOR
Prvo što sam u životu hakovao bilo je utvrđeno vrijeme za odlazak na spavanje. Smatrao sam da nije pošteno to što me moji roditelji primoravaju da odem na spavanje prije nego što oni odu, prije nego što ode moja sestra jer mi se uopšte nije spavalo. To je bila prva mala životna nepravda...

(NASTAVIĆE SE)