-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

U pismu Petru Dobroviću, od 3. decembra 1940, Krleža, između ostalog, kaže: „Čujem da si ratnički borbeno raspoložen. O, moj stari druže, mi smo izgubili naše bitke već prije tri decenije. Ovakvi kostobolni vitezovi spadaju u ateljee ili pred pisaće stolove, a ne na ratišta. Javi se, mangupe! Tebe i sve Tvoje voli Tvoj stari M.K”. Na izmaku te godine poslednji put će vidjeti Petra Dobrovića.

Krleža se prevario u procjeni prilika – Drugi svjetski rat je 6. aprila 1941. stigao i u Jugoslaviju: tog dana bombardovan je Beograd. Isidora Sekulić u svojoj knjizi „Analitički trenutci i teme” (knj. I), bolećivo piše o Krleži u eseju: „Problemi siromaštva u čovjeku i u književnosti”: „Krleža je veliki dar i veliko srce. Njegovi su horizonti daleki, dodiruju oba svijeta, obuhvataju veliki kolektiv siromaštva. Problem Krležine literature je nesavladiv, duboko tragičan. Ne savlađuje ga ni Krleža. Kao što nijedan veliki pisac nije savladao svoj problem... Halucinacija Krležina to je cjelokupna društvena istorija kao jedan neprekidni jauk stradalnih, i više stradalnih od duha no od materije... Zna Krleža da je problematika samo onda vrijedna literature kad je velika, a kad je velika, onda je i vječna, nema joj rešenja ni dovršenja. Ali Krleža je znatan pisac među piscima. On umije ući u stvarnost, i izaći iz stvarnosti...”

U arhivi Marka Ristića sačuvano je jedno Krležino pismo datirano 16. juna 1941. U njemu je objašnjenje kako je na početku ratnog vihora stiglo iz Zagreba u Beograd: „Dragi moj Marko, dobrotom našega prijatelja Gustava Krkleca javljam Vam se nakon duže stanke. Bela i ja smo zdravi i dobro nam je. Često mislimo na Vas i na Ševu i mnogo Vas pozdravljamo. U poslednje vrijeme javljate mi se u snu...” Pismo ima oznaku da je cenzurisano.

Iznenada, od srčanog udara, u liftu, na četvrtom spratu svoje kuće, 27. januara 1942. u Beogradu je umro slikar Petar Dobrović, jedan od najvećih srpskih slikara 20. vijeka. Imao je 52 godine, a bio je, čini se, Krleži najdraži prijatelj u Srbiji.

Odmah po završetku Drugog svjetskog rata, 1945, Krleža je došao u Beograd. O tome je Milovan Đilas, jedna od čelnih ličnosti političkog, pa i kulturnog života nove Jugoslavije, zapisao u knjizi „Vlast” (London, 1983): „Kada je Krleža, negdje krajem ljeta 1945. godine, došao u Beograd da se sretne s Titom i da se izmiri s partijom, najprije je svratio u Centralni komitet kod mene. Trebalo je da ga ja pratim kod Tita – Tito nije želio da u prvom susretu budu nasamo. U toku razgovora, dok smo čekali poziv kod Tita, upitao sam Krležu zbog čega nije došao u partizane. On mi je odgovorio: ‘U početku sam se bojao, da budem ubijen zbog sukoba s partijom, a poslije, kad je pobjeda već bila očita, bilo me i stid da dolazim na gotovo...’ U ljeto 1945. godine počele su stizati poruke iz Centralnog komiteta Hrvatske o Krležinim nastojanjima da sredi odnose s partijom i da ga primi Tito ili neko iz Politbiroa...”

Đilas ne govori o tome kakav je bio susret Krleže i Tita, ali je zanimljiva Đilasova priča, koju je zabilježio B.M. Mihiz u svojoj knjizi „Autobiografija o drugima”, o tom prvom Krležinom dolasku u Beograd poslije rata:

„Poslije zauzimanja Zagreba [8. maja 1945], vojnoj komandi je stigao nalog iz Agitpropa CKJ, namjerno ambivalentno formulisan, da se Miroslav Krleža odmah uputi u Beograd vojnim vozilom i uz oficirsku pratnju. Kad stignu u Rum da na naznačeni telefon Agitpropa jave čas svog budućeg prispijeća u Beograd.

Čestitog puta od Zagreba do Beograda nije ni bilo, a i ono što je bilo iskidano je povlačenjem jedne i nastupanjem druge vojske i dugo je putovao vojni džip u kome ni Miroslav Krleža ni dvojica majora u vojnoj pratnji nijesu znali da li ga stražarno sprovode, ili počasno prate i obezbjeđuju.”


(NASTAVIĆE SE)

---