-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

U Đilasovoj priči o Krležinom dolasku u Beograd poslije Drugog svjetskog rata, koju je u svojoj knjizi „Autobiografija o drugima”, zabilježio B.M. Mihiz, dalje se kaže: „Vijest o prispijeću džipa u Beograd čekala su u ‘Maderi’, u Agitpropu, trojica učesnika ‘književnog sukoba na ljevici’, troimeni titulari zoomorfnog sufiksa svojih krštenih imena. Službeniku sekretarijata izdat je nalog da vojne pratioce otpusti, a pisca učtivo zamoli da pričeka.

I Krleža je čekao. Vrata predvorja su ostala poluotškrinuta i kada bi Đilas, Zogović i Jovan Popović s vremena na vrijeme dizali glas čuo je odlomke njihovog razgovora i dileme s kojom se nose: šta učiniti s Krležom? Da li mu za izdaju revolucije suditi javno ili tajno? I gdje? Svakako bolje u Zagrebu nego u prestonici. Ali kako presuditi? Muka je velika, osuditi ga na smrt bilo bi ipak preoštro i nepopularno, a oduzeti mu građanska prava i osuditi ga na gubitak nacionalne časti nedovoljno. Onda valjda robija. Ali kolika? Trijumviri su ostajali dosljedni svojim karakterima. Jovan Popović, najmekši od njih, koji je u cijeloj ovoj maskaradi učestvovao nevoljno, predlagao je uslovnu kaznu, Đilas je pretvarao u stvarnu, a Zogović licitirao najviše. Ne zaključiše ništa definitivno. Vidjeće se još.

Onda su se vrata strašnog suda otvorila, pozvali su Krležu da uđe i trojka se izgrli i izljubi sa Krležom. Brinuli su za njega četiri duge godine i srećni što je ostao živ. Pomno se raspitaše za njegovo narušeno zdravlje i čestitaše mu slobodu i ostvarenje njihovih zajedničkih ideala.

Dobrodošlica i radost ponovnog susreta bila je prećutna abolicija i oprost grehova, a režirani i sadistički revanšizam iza odškrinutih vrata ni Krleža ni njegova tri mučitelja nijesu nikada pomenuli, kao da se nije ni desio...”

Od tog prvog poslijeratnog susreta sa Josipom Brozom Titom, Krležinim bliskim prijateljem, a kasnije, svakako, i najodanijim zaštitnikom, najveći hrvatski pisac biće čest gost u glavnom gradu nove socijalističke Jugoslavije – dolaziće na Titove pozive, čiji će biti dragi gost, ali i na sastanke u Savez pisaca Jugoslavije, a kasnije i kao direktor Jugoslovenskog leksikografskog zavoda.

Sredinom marta 1946, prilikom dolaska u Beograd, Krleža prvi put odlazi na Novo groblje da potraži grob Petra Dobrovića. Prijateljima priča: „Jedva smo pronašli taj skromni humak Petrova groba...” Krleža, tom prilikom, razgleda i spomenike uglednih Srba – Nikole Pašića, Milana Srškića, Vasilija Gršića, Petra Kočića, Vojislava Marinkovića... – konstatujući: „Svi su tu”.

Stanuje u Ulici kneginje Perside 76, kod Milentija Popovića. Bio je, kako je jednom prilikom rekao, tih dana i kod Milovana Đilasa, jednog od najbližih Titovih saradnika, u njegovom kabinetu, u zgradi „Madere”. Na sceni Narodnog pozorišta (4. aprila 1946) prikazana je Krležina drama „Gospoda Glembajevi”, u režiji dr Huga Klajna (ulogu barunice Kasteli-Glembaj igrala je Dara Milošević, a Leona Glembaja tumačio je Raša Plaović, dok je Divna Đoković igrala sestru Angeliku). Njegov prijatelj Marko Ristić već je u Parizu – postao je ambasador nove Jugoslavije u Francuskoj, a drugi veliki prijatelj Milan Bogdanović je jedan od urednika časopisa „Naša književnost” i profesor na Filozofskom fakultetu. Krleža dolazi u Beograd i kao član Komiteta za kulturu i umjetnost vlade Jugoslavije. U Beograd često dolazi i 1947 – ali ne sklapa nova prijateljstva, iako srijeće stare poznanike, kao što su Ivo Andrić, Isidora Sekulić, Dušan Matić, Aleksandar Vučo, Oskar Davičo... Ponekad u Beogradu odsjedne i kod istoričara, viđenog komuniste Nikole Petrovića, u njegovoj vili, u Maglajskoj 26.


(NASTAVIĆE SE)

---