-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Dana 14. novembra 1950. godine Krleža je izabran za redovnog člana Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU). Predsjednik Akademije Aleksandar Belić predložio je da, između ostalih, Mošu Pijade i Miroslava Krležu, „koju se po svojoj ulozi u državnom i javnom životu toliko ističu da nema razloga da se biraju preglašavanjem”, izaberu aklamacijom (a ostali da se biraju javnim i tajnim glasanjem...). Predlog je prihvaćen, tako su Moša Pijade i Krleža aklamacijom izabrani za redovne članove SANU.

Tih prvih poslijeratnih godina Krleža održava vezu i sa dr Milanom Kašaninom, uglednim istoričarem umjetnosti i proznim piscem. Čak mu nudi i namještenje u Zagrebu, pošto je u Beogradu imao neprilika kao osnivač Muzeja kneza Pavla – živio je veoma teško, od penzije. Ljubodrag Đurić, general, Titov šef kabineta u to vrijeme, 1951, ostavio je u svojim memoarima zapis da je Tito naredio da „uvijek kad se Krleža javi sa željezničke stanice u Beogradu, da mu se pošalje automobil i stavi na raspolaganje”, a Tito ga je, veli, „obično zvao oko podne i zadržavao na ručku”. U zaostavštini Josipa Broza sačuvani su i prvi pismeni tragovi korespodencije Krleža–Tito, na relaciji Zagreb–Beograd. Evo prvog traga: depeša iz Zagreba, 3. maja 1951: „Znali ste da ste u dobrim rukama i drago nam je da ste na najboljem putu ozdravljenja. Vaše zdravlje svima nam je potrebno. Sa najboljim željama – za JAZU [Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti] u Zagrebu potpredsjednik Krleža.

Krleža 1952. uveliko radi na pripremanju „Enciklopedije Jugoslavije”, a u beogradsku ekspozituru angažuje Marka Ristića, zatim Veru Stojić, Roksandu Njeguš... Šezdesetogodišnjica života Miroslava Krleže obilježena je u Srbiji „na velika zvona”; a u „Politici” je Milan Bogdanović objavio opširan članak „Uz jubilej Miroslava Krleže” u kojem (na samom početku) otklanja izvjesne nedoumice koje su se mogle čuti: „Neko me je jednom zapitao zašto se, zbog čega se, kod nas šezdesetogodišnjica Miroslava Krleže ovako široko obilježava. Pokušaću da na ovo pitanje, i neka druga, dam odgovor. O tome da je Miroslav Krleža danas jedan od najvećih naših savremenih pisaca ne može, čini mi se, biti nikakve diskusije. Ja čak mislim da bi malo bilo onih koji se ne bi složili s gledištem da je Krleža i najveći jugoslovenski savremeni pisac...”

Matica srpska u Novom Sadu priprema veliku anketu o problemima srpsko-hrvatskog jezika. Živan Milisavac, sekretar Matice, bio je kod Krleže. Evo šta je o tom svom razgovoru napisao u svojim sjećanjima: „Razgovor s njim, upravo njegov monolog, nije moguće reprodukovati... Na kraju svega ja nijesam bio baš načisto da li on našu akciju odobrava ili je smatra besmislenom... Poziv smo, razmije se, poslali i Krleži. On, dabogme, nije ni tada odgovorio ništa...”

Milovan Đilas je o Krleži ispričao E. Čengiću, povodom svoje posjete Leksikografskom zavodu, sledeće: „Leksikografski zavod je osnovan na Krležinu inicijativu. Radio je formalno s Rodoljubom Čolakovićem [u saveznoj vladi za prosvjetu i kulturu], a moj je odnos prema tome bio pozitivan. Politbiro i sam Tito su se isto tako pozitivno odnosili prema ideji da se osnuje Jugoslovenski leksikografski zavod sa sjedištem u Zagrebu. Kad sam 1953. bio u Zagrebu Krleža me (jer smo tada već bili prilično bliski) provodao Zavodom. Tamo je bio i Ujević [Mate, glavni redaktor, za vrijeme Drugog svjetskog rata saradnik Nezavisne države Hrvatske, redaktor „Hrvatske enciklopedije”]. Lijepo su me primili, bio sam zatim gost na večeri s Krležom u Palaceu i na Zrinjevcu. Bila je i Bela. Krleža je htio platiti cio račun, ali Beli sam platio ja. Bila je to manje-više mala naša duhovita igra...”

Predsjednik Republike odlikovao je 1954. Miroslava Krležu ordenom junaka socijalističkog rada, povodom 60-godišnjice života i 40-godišnjice rada. U Muzeju pozorišne umjetnosti Srbije, u nedjelju 21. marta 1954, otvorena je izložba „Miroslav Krleža na našoj sceni”.


(NASTAVIĆE SE)

---