Program nadzora NSA, posebno njen program na domaćem terenu, otvoreno se ruga Četvrtom amandmanu (Ustava SAD, prim.op. priređ.) Agencija čak tvrdi da se zaštita koja je zagarantovana amandmanom ne odnosi na savremeno doba. Prema unutrašnjoj politici agencije, vaši podaci se ne smatraju zakonski zaštićenom ličnom svojinom, niti se njihovo prikupljanje smatra „pretresanjem“ niti „zaplenom“. NSA je nepokolebljiva u tom svom stavu jer smatra da, pošto ste već „podijelili“ zapise iz svog telefona sa „trećom stranom“ – odnosno, svojim dobavljačem telefonskih usluga – izgubili ste pravo na privatnost zagarantovanu Ustavom koju ste nekad imali. Uz to, nepokolebljivo tvrdi da se „pretresanje“ i „zaplena“ obavljaju samo onda kad njeni analitičari, a ne algoritmi, aktivno pretražuju ono što je već automatski prikupljeno...

MN:ŠIFROVANjE I BRISANjE PODATAKA

Većina ljudi koji koriste računare, a među njima su i članovi sedme sile, smatra da postoji četvrta osnovna dozvola pored čitanja, pisanja i izvršenja, koja se naziva „brisanje“. Dozvola za brisanje nalazi se u svakom dijelu korisničkog računara. U hardveru je taster na tastaturi, a u softveru je opcija koja se može izabrati iz padajućeg menija. Postoji određena konačnost koja dolazi sa izborom brisanja i izvjesni osjećaj odgovornosti. Ponekad se pojavi i okvir za potvrdu brisanja: „Da li ste sigurni?“ Ako računar preispituje vašu odluku zahtjevajući potvrdu – da kliknite na „Da“ – onda postoji opravdani razlog da se dozvola za brisanje smatra značajnom, možda čak i konačnom odlukom. Funkcije brisanja pojavile su se od samog početka digitalnog računarstva. Inženjeri su shvatili da će u svijetu nesumnjivo neograničenih opcija neki izbori neizbježno biti pogrešni...

Razmislite o razlozima koji vas natjeraju da pritisnete taster Delete. Možda želite da se riješite nekog dokumenta koji ste zabrljali na svom personalnom računaru, ili neke datoteke koju ste preuzeli, ali nije vam više potrebna – ili neke datoteke za koju ne želite da bilo ko zna da vam je bila potrebna. Na vašoj e-pošti možete da izbrišete poruke bivšeg ljubavnika koga ne želite da se sjećate ili ne želite da ih pronađe vaš supružnik ili RSVP za protest na koji ste išli. Na telefonu možete da izbrišete istoriju lokacija koje je telefon posjetio, ili neke slike, video-snimke i privatne zapise koje je automatski prenio u oblak. U svakom slučaju, brišete, i čini se da je sve to – odnosno, datoteke – nestalo.

Činjenica je, međutim, da brisanje u tehnološkom smislu nikad nije postojalo onako kako mi to zamišljamo. Brisanje je samo zabluda, izmišljotina, opšteprihvaćena fikcija, ne baš plemenita laž koju vam nudi računarska nauka da bi vas umirila i utješila. Iako izbrisanu datoteku više ne vidite, rijetko kad je u potpunosti nestala. U tehničkom smislu, brisanje je zaista samo oblik dozvole srednjeg nivoa na kojoj se nalazi i dozvola za pisanje. Obično kada pritisnete taster Delete za neku od datoteka, njeni podaci – koji su sakriveni negdje duboko na disku – u stvari, nisu ni taknuti. Efikasni savremeni operativni sistemi nisu napravljeni tako da uđu u najsitnije djelove diska isključivo da bi se nešto obrisalo. Umjesto toga, samo mapa računara koja prikazuje gdje se čuva svaka datoteka – mapa koja se naziva „tabela datoteka“ – prepisuje se da bi ukazala na to „da se taj prostor više ne koristi ni za šta važno“. Sve to liči na zanemarenu knjigu u ogromnoj biblioteci, dakle, navodno izbrisani dokument može da pročita onaj ko se dovoljno potrudi. Ako obrišete samo referencu na knjigu, knjiga i dalje ostaje.

U stvari, to se može potvrditi kroz iskustvo. Sljedeći put kada kopirate datoteku, zapitajte se zašto to traje toliko dugo u poređenju sa trenutnim činom brisanja. Odgovor je da brisanje ne radi ništa u datoteci osim što je prikriva. Jednostavno rečeno, računari nisu napravljeni da ispravljaju greške, već da ih sakriju – i to samo od onih koji ne znaju gdje da ih traže...

Ovo su neki od detalja analiza Edvarda Snoudena u oblasti savremenih komunikacija koje ne služe uvijek višem cilju i opštem dobru, a više o njegovom obavještajnom radu, njegovom objelodanjivanju podataka i načina rada obajveštajnih službi, bjekstvu iz SAD preko Hongkonga, i dospjeća u Moskvu njega i njegove životne saputnice, može se čitati u „Trajnom zapisu”.

PRIREDILA: ŽIVANA JANjUŠEVIĆ

(KRAJ)

---