Izabrana djela u tri knjige čitaocu su približila pjesnički i prozni opus Novice Đurića i stavove kritike. U isti mah, takvo troknjižje predstavljalo je i otvoreni izazov za stvaranje zaokruženog pogleda na sva tri segmenta, izabranu poeziju, roman „Roman ti pričam” i izbor kritičkih radova.

Naša namjera bila je da odstupimo od klasičnog pristupa u kritici, pri kojem kritičar nerijetko vodi podvodnu bitku s piscem da dokaže da kritika nije ništa manje važna od same književnosti. I da je, u ekstremnim slučajevima, osnovna funkcija literature da bude tek podloga, polazišna osnova za književnu kritiku, koja treba da oličava krajnje domete i uzlete književnog čina u cjelini.

Umjesto toga, odlučili smo da ostvarimo potrebnu sinergiju i mjeru u zahtjevima studije o poetici Đurića: da zadovoljimo kritičku notu, i u isti mah, naglašenijim citiranjem stihova, strofa i cijelih pjesama, i proznih inserata iz romana, na suženom prostoru čitaocu približimo esencijalne domete Đurićevog opusa. I pritom da iz osvrta kritičara približimo sve ono najznačajnije o Đurićevoj poeziji i prozi. Tako ova studija predstavlja, u stvari: izabrano o izabranom.

Na taj način smo pokušali i da čitaocu, koji je uvijek u raskoraku s vremenom, stvorimo priliku da u formi ekstrakta, na manjem broju stranica od Izabranih djela u tri knjige, stekne sažet, uvjerljiv utisak o Đurićevoj poetici, osobenostima i dometima.

U isti mah, u našem kritičkom štivu o Đuriću dodali smo kariku koja nedostaje u Izabranim djelima, a to je prikaz i analiza njegove poezije za djecu, bogate edukativnim sadržajima, tematski raznorodne, pedagoški intonirane, a sve iz vizure dječjeg poimanja svijeta odraslih i uloge djeteta u njemu.

Na kraju, očekujemo da će i drugi kritičari doći na sličnu ideju, da po sličnoj matrici, u formi kritičko-literarnog ekstrakta, pišu svoju studiju o izabranim djelima naših i stranih autora, uključujući i analizu već postojećih kritičkih osvrta u njima. Jer takav pogled, post festum, može predstavljati lijep prilog cjelovitom gledanju na stvaralaštvo svakog pisca.

Na ovaj čin nas je ponukala misao velikog ruskog pisca HH vijeka Leonida M. Leonova, koji je istakao da pisci njegovog doba treba nešto da dodaju u mastilo kojim pišu. Naš pokušaj u ovoj studiji bio je da dodamo nešto u mastilo kritike kojim se piše o književnosti.

Atribut nezavisnog pisca danas je često maska za diskretno pripadanje režimskim krugovima, koji „nezavisnom” doniraju književne nagrade i pozamašna sredstva za projekte, uključujući i publikovanje ispraznih romana, kojima se pokušava inficirati ukus savremenog i pritom pomalo začuđenog čitaoca.

Za razliku od takvih dežurnih bardova, Novica Đurić ima tu „sreću” da ne pripada nijednoj partijskoj formaciji, posebno ne izvikanim piscima za čije glomazne knjižurine je najzaslužnija partijska knjižica. Imajući visok osjećaj odgovornosti prema pozivu pisca, koji mora biti i pisac – građanin, aktivni i savjesni svjedok epohe, Đurić već nekolike decenije podvižnički traje na našoj književnoj sceni, a za njegov pregalački rad su stigla i priznanja koja ga nijesu mimoišla ni u režimski obojenoj kulturnoj klimi u Crnoj Gori.

Autoru ove studije, profesoru ruske književnosti, posebno imponuje što je Đurić dobitnik priznanja Nacionalna nagrada Saveza pisaca Rusije „Zlatno pero Rusije” – srebrni laureat (2010) za knjigu „Javi mi da sam živ”. Isto ugledno priznanje osvojio je i 2015. godine, i to na višem nivou, kao zlatni laureat, a dobitnik je i Medalje „Ruska zemlja – Rusija Pravoslavna”, te značajnih nagrada u Crnoj Gori „Dušan Kostić” i „Marko Miljanov”. Dobitnik je i drugih književnih priznanja u zemlji i inostranstvu i učesnik brojnih naučnih skupova.

Osim što je stekao ugled u književnim krugovima, Đurić je i vrstan novinar i javni poslenik, dobitnik više nagrada za novinarstvo, među kojim i Nagrade za životno djelo Saveza novinara Srbije i Crne Gore, kao i nagrade „Veljko Vlahović”.

PIŠE:

PROF. DR DRAGAN KOPRIVICA

(NASTAVIĆE SE)

---