Od beogradskih intelektualaca, po riječima samog Krleže, a kako je zabilježio njegov biograf Enes Čengić, najviše je volio da se druži sa Kočom Popovićem, međuratnim nadrealističkim pjesnikom, za vrijeme Drugog svjetskog rata jednim od partizanskih komandanata, a poslije rata ministrom spoljnih poslova i jednim od najbližih Titovih saradnika.

Prilikom jednog od dolazaka u Beograd Krleža je otišao u Atelje 212 da vidi predstavu „Ljubav” Milana Đokovića, jednu od najgledanijih u to vrijeme u prestonici. A igrali su sve sami prvaci: Mira Stupica, Marija Crnobori, Branko Pleša, Jovan Milićević... Poslije predstave Krleža je rekao Miri Stupici: „Plakao samo u loži kao matori kenjac, a svijet, bogati, gleda...”

Krajem 1961. Narodni odbor grada Beograda razriješio je dužnosti dvojicu Krležinih prijatelja: Milan Bogdanović je penzionisan kao upravnik Narodnog pozorišta, a Veljko Petrović kao upravnik Narodnog muzeja, kako je rečeno, „po sopstvenoj molbi”, a Tito ih je odlikovao za naročite zasluge i uspjehe postignute u socijalističkoj izgradnji zemlje odrenom rada sa crvenom zastavom.

Na Krležino zalaganje, prije svega, krajem juna 1962. za dopisnog člana Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti biće izabran Veljko Petrović, a na predlog Krleže i Marijan Matković. Veljka Petrovića su posebno raznježile Krležine riječi: „Pišući više od pedeset godina kao virtouz u širokom dijapazonu planski razrađenog vlastitog žanra, Veljko Petrović je iscizelirao svoju vještinu do zamjerne visine, i koliko god svako vrijeme stvara i određuje svoju vlastitu modu i svoje vlastite pomodne estetske kriterije, on je ostao sa svojim najboljim stvarima živ i sugestivan, kao pisac koji zaslužuje puno priznanje...” Krleža ga je, inače, pred ovaj izbor pohodio u njegovom novom domu, na Dedinju, u Drajzerovoj ulici 32. Krleža će Veljku Petroviću pisati odmah poslije izbora, svojeručno, rekao je da mu je neprijatno što je njegova riječ javno publikovana, jer to nije običaj u JAZU.

U Odbor za proslavu sedamdesetogodišnjice Krležinog rođenja 1963, iz Srbije su imenovani: Ivo Andrić, Milan Bogdanović, Dobrica Ćosić, Rodoljub Čolaković, Oskar Davičo, Velibor Gligorić, Dragan M. Jeremić, Ivan V. Lalić i Marko Ristić. Krleža je doživio neprijatnosti povodom šeste knjige „Enciklopedije Leksikografskog zavoda”, objavljene prethodne godine. Javio mu se lično, opširnim pismom, Aleksandar Ranković, prva ličnost do Tita, u političkom životu Jugoslavije. Ranković negoduje što je u „Enciklopediji” objavljeno više netačnosti iz njegove biografije i kaže da je neprihvatljiv metod rada Leksikografskog zavoda „da se štampaju biografije lica koja su još živa, a da im se prethodno ne omogući da pripremljeni tekst pregledaju”. Krleža mu je odmah, u januaru, takođe opširno odgovorio.

U oktobru 1963. na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta premijerno su izvedene dvije Krležine predstave: najprije, 10. oktobra „Saloma i Maškerata” u režiji Miroslava Belovića, a zatim 24. oktobra „Na rubu pameti” u režiji Mate Miloševića. Zanimljivo je i sjećanje Jovana Ćirilova, jednog od obožavalaca Krležinog djela, koji je bio saučesnik i svjedok u stavljanju na repertoar „Salome i Maškerate” na scenu Jugoslovenskog dramskog pozorišta: ” [...] Na premijeri je bio predsjednik Tito sa suprugom Jovankom. Krleža je takođe bio na premijeri. Kad smo se, po običaju u takvim prilikama, našli u takozvanom maršalovom salonu, na prvom spratu, Krleža je, pošto je nastala mala pauza, rekao: `Gdje god ti, Tito, dođeš nastupa nelagodnost`... Krleža je očigledno htio da demonstrira svoju bliskost sa Titom... Samo dvije nedjelje poslije ove premijere održana je premijera „Na rubu pameti”. Krleža je opet bio prisutan. Bio je to veliki uspjeh...”

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---