-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Još jednu nezaobilaznu činjenicu u vezi sa Krležom, i posredno sa Beogradom, iznosi Stanko Lasić. „Bio je to ključni događaj za Krležu u 1967. Početkom 1967, skupljali su se po svim značajnijim hrvatskim kulturnim i znanastvenim ustanovama potpisi za Deklaraciju o nazivu hrvatskog jezika: željelo se utjecati na poslanike u Saboru kako bi se izmijenio član Ustava o nazivu jezika. Deklaraciju je potpisao ili prihvatio prilično veliki broj kulturnih i znanstvenih radnika SR Hrvatske, među njima i Krleža. U zao čas...”

Zbog tog gesta Krleža je podnio ostavku u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske. Krležin potpis na ovu deklaraciju izazvao je žučne reakcije u Beogradu – to je bilo veliko iznenađenje da se i on „priklonio hrvatskim nacionalistima”. Kao reakcija na deklaraciju u Beogradu je krenula akcija potpisivanja Predloga za razmišljanje, što je izazvalo pravu pometnju među piscima prestonice.

Po tvrđenju Stanka Lasića („Krležologija” 1945–1990), oko Krleže se u to vrijeme „okupio nemali broj utjecajnih književnika (Petar Šegedin, Marijan Matković, Ervin Šinko, Gustav Krklec, Drago Ivanišević, Ivan Dončević i drugi), uglednih znanstvenika (Mate Ujević, Ivo Frangeš, Vladimir Filipović, Vaso Bogdanov, Danko Grlić, Mijo Mirković, Ljudevit Jonke, dijelom Ivan Supek i drugi), prvoboraca-političara, istraživača, generala (Ivan Šibl, Veco Holjevac, Ivo Vejvoda, Franjo Tuđman, Šerif Šehović, Ivan Rukavina, Srećko Manola, Nikola Kajić i drugi), Titu poznatih umjetnika (Antun Augustinčić, Krsto Hegedušić, Ljubo Babić, Vanja Radauš i drugi), što je, kako je napisao Franjo Tuđman 1989. u svojoj knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti” „dovelo do oblikovanja jednog intelektualnog kruga kakvog u poratnim danima – po riječima samog Krleže – nije bilo u Zagrebu, (a to je) pobudilo sumnje u nekim dogmatskim, ali i drugim nekrležijanskim glavama”.

Krleža će zapasti u nevolje tekuće politike, svojim potpisom i priklanjanjem zagovornicima deklaracije o posebnom hrvatskom jeziku. Tu svoju nevolju on će opisati u pismu Josipu Brozu Titu – to je jedino pismo koje mu je napisao pisaćom mašinom, i to bez ulagivanja. Evo te Krležine epistole, koja pokazuje jednog uplašenog intelektualca koji od predsjednika države traži zaštitu:

Poštovani druže Predsjedniče,

Potpisao sam Deklaraciju kao amandman za izmjenu jednog sustavnog člana o nazivu hrvatskog i srpskog jezika uvjeren da je takav zahtjev potpuno opravdan. Da sam to učinio bez ikakvih skrivenih misli ili neke političke kombinacije, smatram da je nesporno.

Zbog ovog potpisa moje je ime izvrgnuto na političkim sastancima u školama, u fabrikama, u štampi i na javnim zborovima ruglu i najgrubljim pogrdama, da sam partijski i nacionalni izdajnik, sijač razdora, neprijatelj narodnog jedinstva, senilni šoven koji je pljunuo na svoju prošlost i tako dalje. [...]

Priznajem Savezu komunista pravo da poziva svoje članove na disciplinsku odgovornost po kriteriju političkog opurtinizma, ali kako danas, usred ove atmosfere uznemirenih duhova, nisam u kondiciji da objektivno obrazložim sve motive svog individualnog postupka, to Vas, druže Predsjedniče, molim, da budete pred C.K. tumačem moje molbe da me riješi članstva C.K. Sa drugarskim pozdravom, M. Krleža”.

Rodoljub Čolaković u ljeto 1967. zapisuje da mu je Anka Berus, ličnost iz najužeg partijskog rukovodstva CK SK Hrvatske, rekla za Krležu da se „on u Beogradu pravi jagnje, u stvari, on je oslonac Franji Tuđmanu i drugim nacionalistima”. Tito ga je od tog ljeta zaista uzeo u zaštitu – napustio je Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske, ali nije bilo „pljuvanja”.


(NASTAVIĆE SE)

---