-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

U svojoj knjizi „Krleža i Srbi” Radovan Popović objavio je i kazivanje Dobrice Ćosića o Krleži iz 1968, iz kojeg prenosimo jedan dio: „[...]...Godinama smo se viđali, dugo razgovarali o svemu i svačemu i stekao sam utisak da Krleža nije imao nikakvo poštovanje za Srbe i Srbiju. Na primjer, bio sam sekretar Saveznog odbora za proslavu 150-godišnjice Prvog srpskog ustanka, 1954. godine (predsjednik je bio Aleksandar Ranković, a Krleža jedan od članova, ali nije došao ni na jednu sjednicu). Predložio sam da pokrenemo akciju širom svijeta – da se Narodnoj biblioteci Srbije prikupe knjige i tako obnovi ono što je spaljeno 1941. godine u bombardovanju Njemačke. Kardelj je taj predlog odbio, kao ministar spoljnih poslova, a Krleža je napisao jedan neartikulisan tekst o Prvom srpskom ustanku. Imao je, u razgovoru, veliku averziju prema srpskoj epici i mitologiji. Ali, stekao sam utisak da je volio da dođe u Beograd, u ovom gradu osjećao je atmosferu koje u Zagrebu nije bilo.

...Prema Isidori Sekulić je imao ironičan odnos, kao i prema Ivi Andriću – po njemu je to poetika „plavih čarapa”! Crnjanskog je cijenio kao pisca, ali ga je nipodaštavo kao čovjeka. Nas tzv. moderniste nije volio.

Inače, odmah poslije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji su postojala dva Agitpropa – onaj zvanični, Đilasov i Krležin, a poslije likvidacije najveći autoritet je imao ovaj nezvanični Agitprop Miroslava Krleže. On je imao superioran uticaj na Komunističku partiju, kada je o kulturi, posebno umjetnosti riječ. On je u razgovoru nipodaštavao i slovenačku književnost, a i o hrvatskoj nije imao bogzna kakvo mišljenje: poslije Matoša i Tina Ujevića nije vidio darovitog pisca u Hrvatskoj... Da, još nešto, Krleža je uživao ogromno povjerenje Tita, ali i on je bio skrupulozno disciplinovan član Partije, svaku nijansu je osjećao i žestoko bi se okomio na antipartijsku liniju. Titu je bio odan bez kritičkog odnosa prema njegovom ponašanju, i u životu i u radu. Imao je averziju prema svakom klerikalizmu, a naročito prema pravoslavlju... O Rusiji nikada, bar meni, nije govorio”, kazao je tada Ćosić i tome dodao:

„...S Krležom sam se razišao početkom decembra 1964. godine, na Osmom kongresu Saveza komunista Jugoslavije, ovdje u Beogradu. Na tom Kongresu Partija se opredijelila za konfederalni razvitak Jugoslavije, za razvoj nacionalnih ekonomija i jačanje republičkih suvereniteta... Bila je to, u stvari, i priprema za likvidiranje Aleksandra Rankovića, što će se dogoditi na Brionima u ljeto 1966. godine. Meni je na Kongresu ponuđeno da uđem u novi Centralni komitet – ja sam to odbio; kao član komisije za pripremu kongresnih dokumenata odlučno sam se izjasnio protiv nacionalnih ekonomija... Na ručku kod Daviča (koji je izabran u novi Centralni komitet) sukobio sam se sa Krležom oko viđenja daljeg razvoja prilika u Jugoslaviji. Krleža je istrajno branio partijsku orijentaciju, a usto, bio je protiv izjednačavanja domobrana i četnika, tvrdeći da su domobrani u odnosu na četnike – nevini... A najoštriji sukob izbio je oko Jasenovca i broja srpskih žrtava...Tvrdio je da je u Jasenovcu stradalo između 40.000 i 60.000 Srba, a ne 600.000 ili 700.000, kako tvrde naši istoričari.

...Poslednji put smo se sreli na izmaku šezdesetih godina u „Mažestiku”: vidio sam ga, prišao i pozdravio, kurtoazno, usput... On me je do tog razlaza hvalio na sva usta, bez mjere. Čitao je pažljivo moje „Korene”, citirao mi djelove iz romana, govorio za neke pasuse da treba da ih razradim, da se iz nekih djelova knjige mogu napraviti nove... I o „Deobama” je imao izuzetno mišljenje, ali mi je zamjerao da se rasipam, da svoj dar treba da čuvam... [...]Agitprop titoizma, Titove Jugoslavije i samoupravnog socijalizma, bila je centralna redakcija Jugoslovenske enciklopedije pod Krležinom apsolutnom vladavinom. Đilasov agitprop je kratko vladao srpskom kulturom”, konstatuje u svom kazivanju o Krleži Dobrica Ćosić.


(NASTAVIĆE SE)

---